Po povratku iz ATO (Antiteroristička operacija na Donbasu) 2016. godine, Serhij Sviridenko je osnovao eko-farmu „Kozački dvor“ u selu Ivanopilja u Donjeckoj oblasti. Uzgajao je stado koza i proizvodio zanatske mesne delicije i sireve.
Ali 24. februara aktivne borbe su se približile njegovom naselju. Nije bilo tržišta, a uslovi za uzgoj životinja postali su otežani. Stoga je čovjek odlučio da se sa 150 koza, opremom i mehanizacijom preseli hiljadu kilometara od kuće.
Serhij Sviridenko je ispričao koliko ga je selidba koštala, kako su ga životinje preselile i šta je njegovoj farmi najpotrebnije na novoj lokaciji.
„Napustili smo Donjeck očekujući da se vratimo kući za dvije nedjelje“
Do 2014. godine Serhij Sviridenko je živio u Donjecku. Radio je u trgovini: kupovao je kobasice na veliko u fabrikama za preradu mesa u Ukrajini i dostavljao ih u prodavnice. Ali onda se život promenio zbog rata.
„Imam mnogo prijatelja među trgovcima. U februaru (2014. godine) počeli su da pričaju da je grad pun Rusa. Lako ih je bilo uočiti među mještanima: nisu umjeli da broje ukrajinske pare i smijali su se nekim našim imenima i nazivima, sjeća se Serhij.
Tada su počeli mitinzi u Donjecku. Prema Serhijivim riječima, prije nego što su održani, broj Rusa je bio još veći, oni su masovno stizali autobusima rostovskih registarskih oznaka.
Ruski „turisti“ vjerovali su da su stanovnike Lavova masovno dovozili u Donjeck na proukrajinske skupove. Serhii je jednom od njih čak pokazao pasoš sa registracijom da bi dokazao da je bio lokalni policiji u to vrijeme preko granice.
Vremenom je situacija postajala sve napetija. A krajem maja, lokalni policajac je želio da uzme prihod od sina Serhija Sviridenka. Kada je muškarac odbio da ga da, nasilno je zavukao ruku u tašnu i uzeo novac, preteći da će mu, ako se bude opirao, auto biti oduzet na punktu, a on sam biti bačen u zatvor.
"Moj sin je došao kući i sve mi ispričao. Onda sam shvatio da ovdje više ne možete da se svađate, oni imaju oružje i stvarnu moć. Zato moramo da napustimo grad", kaže čovjek.
Dakle, 3. juna 2014. cijela porodica Serhija je otišla u vikendicu u selo Ivanopilja Kostjantinovskog okruga, koja je ostala na kontrolisanoj od strane Ukrajine teritoriji. Na kraju su tu ostali 8 godina.
Od artiljerca do farmera
Kada je Serhij shvatio da se neće vratiti kući za dvije nedjelje, otišao je u Vojni komesarijat. Godinu i po dana služio je u 54. brigadi kao artiljerac. Borio se na Svitlodarskom smjeru. A poslije demobilizacije osnovao je farmu koza u Ivanopilju.
"Šta drugo ima da se radi u selu, ako ne poljoprivreda. Svi imaju krave, ali malo ko ima koze. Prvo smo kupili sedam običnih koza. Onda smo počeli da proučavamo šta i za koju svrhu. Prvu elitnu kozu naručili smo iz Njemačke. I tako je krenulo sve je počelo polako“, prisjeća se Serhij Sviridenko.
U isto vrijeme, čovjek je počeo da pravi mesne đakonije od svinjskog mesa. Oni su 2017. godine dobili grant od NVO „Ukrajinski Donjecki Kurkulj“ i izgradili mini-fabriku sira za skoro milion hrivni.
Mesni delikatesi i sirevi prodavali su se u lokalnim prodavnicama, na sajmovima i na internetu. Stvari su išle dobro. Tako je 2021. godine roba prodata za 4,9 miliona hrivna. Spremali su se da povećaju obim proizvodnje i prodaje. Ali 24. februara počeo je rat velikih razmjera i uništio sve planove.
Putovanje sa 150 koza na hiljadu kilometara
„Nemirno je tu bilo od 2014. Stalno smo čuli artiljeriju, jer je linija razgraničenja bila udaljena samo 30 kilometara. Ali imali smo gas, vodu, struju i internet. Ali poslije 24. februara sve se promjenilo. Ljudi su počeli da napuštaju Kostjantinovku, Kramatorsk, trgovine zatvorene ili uzimaju robu na minimum. Nema sajmova. Takođe je bilo teško prodavati putem interneta na relativno bezbjednim teritorijama: bilo nam je zabranjeno oglašavanje na Guglu od prvog dana invazije, jer je Donjecka oblast. A bez reklamiranja, promovisanje sajta je problematično“, objašnjava čovjek.
Prihod farme je naglo opao. Pored toga, Sergej je imao bankarski kredit za dopunu obrtnog kapitala. Trebalo je i davati plate ljudima i hraniti stoku. A bilo je dosta: početkom ljeta imali su 100 koza, 50 koza i 250 jarića.
U proljeće je počele su granate da padaju i na Ivanopilja. Susjedni gradovi su bili takođe redovno granatirani. Od maja u selu nestaje gasa. A onda su Rusi pucali na crpnu stanicu, pa su i ljudi ostali bez vode.
Serhijeva farma ima svoj bunar. Kaže da je mogao i sam da preživi u selu, ali je držanje stoke postajalo sve teže zbog nestašice vode i stočne hrane.
Čovjek više nije vjerovao da će sve proći za „par nedjelja“, jer je imao iskustvo 2014. godine. Stoga je Serhij Sviridenko odlučio da napusti selo u mirnije područje. Nije bilo lako prevesti tako veliko stado.
"Nisam imao izbora: ili će koze uginuti od gladi u Ivanopilju, ili ćemo se preseliti i moći ću da im nađem stočnu hranu. Zato od jula putujem po Ukrajini i tražim mjesta za selidbu. Negdje na televiziji, emisiju o mojoj farmi, video je volinski preduzetnik Ivan Bud. Pozvao me je na svoju staru farmu na Volinju“, kaže čovek.
Tako je početkom septembra Serhij Sviridenko angažovao vozača stoke. Utovario je opremu, traktor i mehanizaciju na prvi sprat, a 150 koza na drugi sprat. Uzeo je dvoje zaposlenih i proizvode spremne za prodaju i krenuo.
Novac za stočnu hranu prikuplja se u „banci“
"Selidba je koštala više od 150.000 hrivni. Brinuo sam se da životinje neće moći da izdrže tako dug put. Ali prošlo je, svi su preživjeli put. Krenuli smo oko 16 sati, a sjutradan smo već bili tamo. “, kaže Sergej.
Koze su se već naselile na novo mjesto. Iako nije bilo lako: druga klima, druga trava. Serhii kaže da se mnogo životinja razboljelo, šest je umrlo. Ali trenutno su se manje-više stabilizovali.
Nastavljaju se dogovori na farmi. Neophodno je pokrenuti vodotoranj, postaviti pregrade, urediti sobe za mljekarice koje su došle sa njim iz Ivanopilja. Sa Ivanom Budom, koji je pozvao Serhija na svoju farmu, trenutno imaju partnerstvo: zajedno ulažu u farmu, a budući profit će biti podjeljen na pola.
Prema riječima farmera, generalno, na novom mjestu mu je sve dovoljno. Ali hrana za životinje je potrebna. Prema minimalnim procjenama, potrebno je potrošiti 200.000 hrivni.
Trenutno poljoprivrednici nemaju takva sredstva, pa je Sergej pokrenuo sakupjanje za stočnu hranu u banci "Monobank". Proizvodnja mesnih delikatesa nastavljena je tek 21. oktobra. Međutim, potrebno je sačekati mjesec i po dana dok proizvodi ne budu spremni za prodaju.
Farmer takođe rasprodaje preostale sireve koje je napravio u Donjeckoj oblasti. Kozje mlijeko se i dalje prodaje poljoprivrednicima.
Prema riječima Sviridenka, kupuje se po 7 hrivni po litru, dok je cijena trošak za samu proizvodnju je 15 hrivni. Doniranje mlijeka nije isplativo, ali nema drugog puta dok se ne pokrene proizvodnja sira.
Serhii je već dobio grant od Danskog savjeta za kupovinu opreme koja je nedostajala. Čeka se i odluka Boračkog fonda u vezi sa kupovinom automobila kojim se može dostavljati roba do prodavnica.
Petar
Jednom riječju: TUGA!