PACIFIKOVANJE ISTORIJSKIH ISTINA

Piše: Darko Šuković

Piše: Darko Šuković

Tek što je završena, jubilejski provokativna 2018. evo nam 2019-te, koja izaziva i godišnjicama (Božićni ustanak) i neurađenim domaćim zadacima, kojima više nema odgađanja (Zakon o vjerskim zajednicama). Pride i zacijelo, ali stvarno, iz najprizemnijih interesa, komšiluk se zakačio za naše malo, ali vrijedno kulturno-istorijsko nasljeđe, za našu slabo ograđenu baštinu, pa drsko zavro da je prisvoji.

Crnogorski državni vrh potkraj je godine, mora se priznati, postigao radnu temperaturu i jasno pozicionirao državu prema 1918. Istina, neko tvrđe, neko mekše, ali je, sve skupa, to bio dostojan istorijski čin, a ne puko obilježavanje 100 godina veleizdaje delegata i epskog patriotizma i viteštva komita-ustanika.

No, da li su u toj, ajmo reći, nijansiranosti ocjena istorijskih događaja sa dubokim žigom na današnju Crnu Goru, možda, korijeni potencijalnog rasipanja energije, neophodne da se završe ključni državni poslovi u Novoj? Da li je moguće dramatično zahtjevnu reformu, ispravljanje istorijske nepravde prema CPC i vraćanje državi imovine na koju SPC nema istorijsko pravo, sprovesti bez kristalno jasnog razumijevanja državno i nacionalno utemeljenog prava na to?

Zato je država legitimna tema, čak i kad o njoj “nema rasprave“, što najradije razumijem kao premijerovu poruku aktuelnim slaviteljima tzv. Podgoričke skupštine, koji nestanak Crne Gore interpretiraju i afirmišu kao ostvarenje istorijskog sna lokalnog stanovništva. I koji, suptilnošću ćepanice, pokazuju koliko im je i ova današnja nepodnošljiva. Tamo, dakle, đe, za mnoge, tačka nije stavljena ni na prethodno pitanje: država da ili ne, legitimna je rasprava o njenom karakteru. Tim prije što od karaktera crnogorske države zavisi hoće li je, uopšte, biti.

Pravoslavna kohezija države građana

Eto, recimo, inspirativna je premijerova izjava da „Crna Gora nije država nacija, nego građana“. Iako je izgovorena pod krovom koji od vremena brani naše besmrtnike, u CANU, bez podignutog prsta, ali s dozom imperativnosti, iako korektno parafrazira ustavno načelo... zbog tzv. aktuelnog društvenog konteksta, ta poruka nije nešto što bi trebalo samo primiti k znanju.

Građanin, naime, nije biće kojem su ekstrakcijom skinute naslage identiteta, uključujući nacionalni. Stanje stvari na terenu, zapravo, u dramatičnom je neskladu sa citiranim sudom: građani tvrdokorno drže do svog nacionalnog osjećaja, a sa tim se „atavizmom“ i danas geostrateški kalkuliše. Nije, stoga, slučajno što Amfilohije gro svojega radnoga vremena troši na zadajanje stada srpstvom, a na vjeru što pretekne. Crkva mu je komad više srpska, nego pravoslavna.

Konačno, sam premijer je, nedavno, za mir u našoj državnoj kući preporučio „pravoslavnu koheziju“. Prilično zbunjujuće, jer se, ruku na srce, pravoslavno i građansko, ne samo na teritoriji pod komandom SPC, nikad nijesu mirisali. Na stranu što bi, ako pravilno razumijem ideju stabilizovanja Crne Gore preko vjerskih korpusa, trebalo obezbijediti i muslimansku i katoličku koheziju... I, pritom, sačuvati pluralizam, kojemu, ako ćemo pravo, nijedna kohezija, pa ni pravoslvna, nije conditio sine qua non!?

Ako nam je, makar zbog Brisela, i dalje – demokratija first !

Usta puna CANU

Premijerova poruka, sa istoga mjesta, da država nema većega krvnika od nacionalizma i prebrojavanja na „podobne i nepodobne, umjesto na sposobne i nesposobne“, zasluživala bi „amin“ - opet, da nije konteksta. Jer, samo dan ranije, baš pod krovom Akademije, desilo se nešto zbog čega su te riječi zvučale kao pominjanje konopca u kući obješenoga. Ideološko velikosrpstvo (a, ono je po definiciji anticrnogorstvo) i(li) klijentelizam odnijeli su ubjedljivu pobjedu nad umjetničkim i naučnim referencama, prilikom izbora članova CANU!

Ako je Akademija lakmus papir karaktera današnje Crne Gore, onda je i formalno lako dokazivo da je vrhunski kriterij upravo podobnost, pa još pogrešnim vrijednostima i adresama! Predsjednik Vlade definitivno je odabrao pogrešno mjesto i trenutak za afirmaciju citiranog načela!

Nema, međutim, mnogo osnova za nadu da je posrijedi greška. Premijer je redovno pun hvale za rad Akademije i ovakva kakva je, nacionalno i ideološki hermafroditna, odabrani je partner u politici koja će „za svagda“ pomiriti Crnu Goru? CPC, Matica, DANU, CDNK, P.E.N.... ni pisma, ni razglednice.

Nije, naravno, poenta u testiranju bilo čijeg crnogorstva. Nego je provjereno gubitnička politička platforma na kojoj se hoće da riješi ključna trauma crnogorskog društva, ta visoka prepona državnom napretku i glavna prijetnja održivosti Crne Gore. Recikliranjem komunističkog obrasca, po kojem se izmišlja i demonizuje nacionalizam šačice Crnogoraca, radi vještačke ravnoteže sa stvarnim, javnim, moćno podržanim velikosrpstvom (ono je, ponoviću, po definiciji anticrnogorstvo), ova Crna Gora može doživjeti sudbinu one Miljana Radovića. I one kralja Nikole, ako se potcijeni tekuće preslaganje geopolitičkih silnica... makar sto puta bila u NATO!

Jednako je neprikladna za geslo "država bez rasprave" a i nepedagoška za puk, saradnja sa poznatim veletrgovcima svakom robom, pa i - državom! Dok je njihova upotrebna vrijednost na razini medijske batine, s glaskanjem nalik lavežu kućnog ljubimca seoske opajdare - ajde de. Ali, kad mutavom obućaru date zadatak odbrane lika, djela, visokih moralnih načela i najviših državnih interesa - kvota na smak svijeta dramatično pada!

Pomirenja ne biva bez pokajanja

Niko zdravog razuma ne može biti protiv, vijek prizivanog, pomirenja Crnogoraca svih nacija i vjera. Toliko je puta napisano i izgovoreno da je postalo fraza, a kao da još nije shvaćeno: nije pitanje treba li Crnoj Gori pomirenje, nego je pitanje na kojim vrijednostima postići društveni konsenzus?! Kako, u praksi, pružiti ruku onome ko slavi Nikolu Kalabića, a ne pljunuti na simboliku žrtve Šćepana Mijuškovića? Zar je to pomirenje kakvo nam treba?

Naravno, odgovoran državnik ne može ignorisati da intenzivna manjina u srpskom nacionalnom korpusu odbija da se integriše u crnogorski državni poredak. Još manje, međutim, smije da previdi njihovo upinjanje da ponište crnogorski identitet i delegitimišu državu. Marković i resorni ministri su se, istini za volju, nekoliko puta oglasili povodom provokacija iz Beograda. Činili su to kad nasrtanje na crnogorsku kulturnu baštinu i istorijsko nasljeđe nije dozvoljavalo ćutanje.

No, teško je ne primijetiti da je premijer s antipatijom reagovao na rijetke crnogorske intelektualce koji su, civilizovano i argumentovano, odgovarali na bezobrazno posezanje Beograda za onim što pripada Crnoj Gori! Još je teže razumjeti zašto predsjednik Vlade između ta dva svijeta kao da stavlja znak jednakosti?

Možda ti, nezavisni i jasni, glasovi otpora anticrnogorskom medijsko-političkom cunamiju, čine primjetnijom Vladinu samozatajnost? Da li će ponosni fanovi tzv. Podgoričke skupštine postati crnogorske patriote, ako im se, umjesto ovoga i sličnih tekstova, deset puta očita „ustavni patriotizam“? Pa ih, potom, Amfilohije poškropi osvećenom mješavinom „Rade“, „Suze“ i „Knjaza Miloša“.

Pomirenje „za vazda“ častan je, racionalan i jedini moguć cilj, ali put do njega ne vodi preko pacifikovanja istorijske istine, nego preko pokajanja duhovnih naslednika Kalabića, Besarabića, Kolakovića... Nije ovđe problem zarobljenost istorijom, ni „busanje u prsa junačka“, nego svijest koja spomenik komitima u Nikšiću fotomontažom prikazuje kao poljski WC.

A, ta svijest pretrajava zato što još nije masovno i vjerodostojno suočena sa surovom istorijskom istinom. Zato što se samocenzurišemo, pa ne idemo dalje od lomače za Zvicere, kako ne bi izložili nelagodi ovovremene mentalne žandarme, pominjući, valjda, vrhunac zvjerstva, sudbinu Milosava Bojovića i njegovih sinova iz Kuta u Župi.

Pomirenja „za vazda“ ne može biti na platformi kojom Crna Gora samo daje, a ništa ne dobija zauzvrat. Kao što je bila ona Perović-Mandić, iz 2012. Takvo bi „pomirenje“ opasno ličilo na „ujedinjenje“ 1918. Nije, uostalom, čudno što je iz te i pomoćnih kuhinja ispuštena i hranjena, debilna, ali prilično učinkovita (!) teza kako bavljenje identitetom isključuje temu vladavine prava i ekonomije. Lansirao je onaj ko razumije ili radi za onoga ko shvata da je istorijska baština, kultura, jezik... osnov nacionalne samobitnosti, a onda i države.

Drugo bez prvoga ne može dugo trajati.