Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović
„Svi gradonačelnikovi ljudi“ američki je televizijski sitkom emitovan koncem 90-ih. Serija predstavlja izmišljenu verziju lokalne uprave Njujorka, i prati gradonačelnika i njegovo osoblje dok ovi upravljaju gradom. Možda bi bilo zgodno, po ugledu na popularnu američku seriju, snimiti crnogorski sitkom. Bez sumnje, u podjeli uloga posebnu pažnju bi trebalo posvetiti Denisu Hotu, prvom čovjeku „Čistoće“. Neki dan je u Skupštini Glavnog grada baš Denis Hot pjevušio hit hrvatske grupe „Film“. Adaptirani tekst poznate pjesme „Pjevajmo do zore“ zvučao je otprilike ovako: „Vi, normalni ljudi/Sa vama mogu cijelu noć/Biti budan i sanjati na nogama...“ Jeste, upodobio je Hot tekst vremenu i prostoru u kojem obitava. Istina, izvorni tekst, čiji je autor Denis Hot, glasi ovako: „Vi, normalni ljudi, s vama cijene mogu dizati cijelu noć...“, ili: „Svi normalni građani nemaju problem s povećanjem cijena“, ili, ako gospodina Hota citiramo ad litteram: „Svi normalni građani koji komuniciraju sa mnom nemaju nikakav problem da im se cijene povećaju“. Moguće da Denis Hot, baš poput gradonačelnika, koji je podgoričke muslimane nazvao „ukrasom grada“, nije naročito vješt govornik, pa se pogubio u jeziku ličnih i partijskih interesa.
Nije on pobogu pjesnik pa da ga obavezuje postulat Tomasa S. Eliota: „Pjesnik je veliki onoliko koliko učini u jeziku koji mu je dat.” Em nije pjesnik, em Eliot ništa nije zapisao o direktorima i jeziku. Tako da se naši direktori i dalje mogu vrhunski sprdati s nama. Smijati nam se u lice i govoriti nam da smo, jelte, nenormalni. Ipak, uprkos svemu navedenom, a što je u korist gospodina Hota, ne možemo a da se ne zapitamo ko su oni drugi ljudi? Ne oni normalni, to nam je jasno, već oni koji nijesu normalni, da ne kažem potpuni ludaci, kojima povećanje cijena nije po volji? A ne bi bilo zgoreg da priupitamo i one „normalne“, s kojima gospodin Hot komunicira, jesu li stvarni, ili su samo prigodna izmišljotina direktora „Čistoće“. A ako su zaista stvarni, od krvi i mesa, a ne od partijskih lego kockica, onda bi ih valjalo pitati: „Hoće li prazan trbuh umjeti da pjeva, kao što su sužnji pjevali o bauku zvanom DPS?“ Nek mi oprosti Miljković što banalno karikiram njegovu poeziju, i provlačim je kroz blato crnogorske svakodnevice. Ali, banalnost i jeste naša svakodnevica. „Banalnost je naša stvarnost“, mogao bi to biti grafit na nekoj podgoričkoj fasadi.
No, vratimo se izlivu iskrenosti gospodina Hota. Ko su nenormalni ljudi? Svi oni koji ne pljeskaju u transu hiperinflaciji, miljardama državnoga duga, partijskim desantima na institucije, oni koji plaćaju izmaštana radna mjesta stranačkim uhljebima? Ako je tako, onda predlažem režimu da sagradi velelepan sanatorij, s mnoštvom gumenih soba, i da izveze košulje koje će nam zakopčati otpozadi. Jer očito mi i jesmo pokusni kunići, zamorci na kojima se u kontinuitetu vrši eksperiment. Gledali ste Formanov „Let iznad kukavičjeg gnijezda"? Film snimljen po romanu Kena Kizija. Ako mene pitate – u gumenu sobu i s onima koji ne vjeruju u bajke o ranjenicima, koji se jednog jutra probude s metkom u nozi, ne znajući otkud olovo u njihovom tijelu. I kao da su čitali Čarlsa Simića, nakon misteriozne podgoričke noći i tišine poslovično glasnog režima, čiji je uposlenik i blizak srodnik jednog od ključnih ljudi vlasti optužen za ranjavanje, najednom, Crnom Gorom su se prolomili stihovi: „Olovo/Metak/Sa takvim imenima/Spava se dugo i duboko.” Ali, nije samo tajanstveni slučaj „olova u nozi” jedino što zaboravimo sa svakom novom bizarnošću. A njih nam, vaistinu, ne manjka. Zato, u obavezi smo da ih popišemo, za ljude budućnosti, koji će znati da čitaju vrijeme koje živimo.
„Luđak je vječno dijete”, gospodine Hot. I ako baš moram da biram, onda biram ludilo, „normalnost“ ostavljam vama i vašim glasačima. Znam da ćete kazati da je neko zlonamjeran istrgnuo iz konteksta vaše riječi. Zapravo, da je neko bio toliko zao i bijesan pa je potrgao cijeli kontekst. Baš kao što su mediji izvijestili javnost da ste se sa svojim zapošljenima pripiti tukli u novogodišnjoj noći. Ili kad su pisali o ostavci u PES-u, ali ne i napuštanju direktorske fotelje, i tako dalje i tako redom. Za sve je kriv kontekst. I tekst, dabome. Kad neko usere motku uvijek može reći: „Nijesam, vlasti mi, istrgli me iz konteksta“.
Baš kao prvake Srpske crkve. Njih doista često čupaju iz konteksta. Pamtite Joanikijeve vulkane ljubavi i književne interpretacije istih teoretičara književnosti Gojka Perovića. Nije Jovan Mićović vozdigao u nebesa ubicu Pavla Đurišića, to se nama samo učinilo. Nije Srpska crkva 2005. za svetitelje proglasila zločince Macu Vukojičića i Slobodana Šiljka, to se nama samo pričinilo. Jer takvi kakvi smo, vidimo nož u ruci brata svoga, a ne vidimo balvan u fabrici namještaja. Vidimo kanonizovane ubice u Srpskoj crkvi, iako nam kažu da na oči stavimo povez. Naopaki, kakvi jesmo, vjerujemo svojim očima i ušima, a ne tumačima crnogorske stvarnosti. Dabome da je to slučaj i s „normalnim ljudima" Denisa Hota. Tekst i kontekst, vječita zajebancija. Ako kažu da je Đukanović bio diktator, vjerujte na riječ medijskim, izdavačkim, knjižarskim i inim tajkunima koji su svoje carstvo zidali, ciglu po ciglu, baš za vakta diktature bivšeg režima. Ako vam kažu da je 2020. godina koju će istorija pisati zlatnim slovima slobode i demokratije, vjerujte im na riječ, i ne pitajte se otkud zarobljene institucije, otkud targetiranja slobodnih novinara, otkud pandemija partijskog zbrinjavanja palih boraca, otkud renesansa kriminala i korupcije. Nije vaše da preispitujete, vaše je da vjerujete. Vaše je da vjerujete da je doktor Dobričanin grdno stradao do 2020. Kao, recimo, direktor Urgentnog centra. Kao vlasnik placa, na kojem niče nezakonita zgrada. Ili, kao, kako ga je jednom označio Mihailo Jovović, novinar Vijesti, “ključni svjedok za lažnu optužnicu”, a u vezi s napadom na Jovovića od strane Miomira Mugoše. U kakvoj je samo nemilosti bivšeg režima bio dr Dobričanin. Ali, vjerujte njemu, to je neki novi Vladimir Dobričanin, onaj do 2020. se ne računa. Briše se gumicom kao Strašan lav Duška Radovića. Pa nijeste bili ni na Golgoti, ali vjerujete u Isusovo raspeće.
E, isto vam je s Crnom Gorom. Demokratiju ni durbinom ne vidimo, ni u mimohodu je nijesmo sreli za pet godina apsolutne slobode, ali vjerujemo jednoličnim, dosadnim, recikliranim saopštenjima režima, jer, svi oni silni kriminalci koji na SKY aplikacijama ushićeno govore o junacima avgustovskog prevrata, samo su uobrazilja nedobronamjernih i ludih. DPS je kao vlast davna prošlost, i opozicija s priličnim stažom, ali je i dalje alibi za svako nepočinstvo aktuelnog režima. Zato, vjerujte vlasti, a ne svojim očima. Cijene na rafovima supermarketa nijesu se vinule u nebo, a vaši računi nijesu bezočna krađa građana, to su, znate, naslijeđeni problemi i porođajne muke demokratije. I to je, vjerujem, najduži porođaj u istoriji akušerstva.
A možda ipak carski rez? Da se ne mučimo?
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR