Magično kruženje 90-ih

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Iako naslov upućuje na prozu Danila Kiša, ipak, riječ je o profanom, o banalnom. O našoj svakodnevici. O još jednoj nagradi i laureatima. Tradicija i iskustvo nas uče o odnosu prema nagradama. O onim nacionalnim, ali i lokalnim, seoskim. O odnosu prema crnogorskoj kulturi i crnogorskim autorima. Uče nas o nama samima. O provincijskoj svijesti koja je izabrala da bude inferiorna. Uče nas o kompleksu malog naroda. O zagledanosti i zaljubljenosti u svijet oko nas. Sa sve pjenom na ustima. A sve ne bismo li se dodovorili većima. Tako je oduvijek s nama i nagradama. Tradicija udvaranja. Od „Njegoševe“ pa do i najmanje važne nagrade, koje dodjeljuje neka mjesna zajednica.

Govorilo se ovih dana o nagradama. Konkretno, o najznačajnijem državnom priznanju. O Trinaestojulskoj nagradi. O pogaženim zakonima, o laureatu B. Vukoviću, i, o knjizi za koju je Vuković nagrađen. O knjizi koje nema. Zbirka poezije „Kuće beskućnika“ ne postoji na mapi objavljenih knjiga. Ako tražite, naći ćete „Kuću beskućnika“, bosanskog pjesnika Benjamina Isovića. Ali, puku valjda nije dovoljno što troje nagrađenih dolazi iz kulture (što zabranjuje zakon i propisi), i što je B. Vuković ovjenčan nagradom za knjigu koje nema, već nas pravedni puk uvjerava kako to nije ništa strašno, kako je i dosad bivalo da se neka knjiga objavi bez, ili s lažnim CIP-om (katalogizacija u publikaciji, čiji je cilj izrada kataloških zapisa za knjige prije njihova objavljivanja). Ne pamtim da je bilo ko dobio najviše državno priznanje za knjigu s lažiranim CIP-om, ili za knjigu koje nema. No, ako je Rajka Glušica mogla biti birana u zvanje univerzitetskog profesora zahvaljujući knjigama kojih nema, što ne bi i B. Vuković dobio nagradu za knjigu koje nema? Nećemo valjda u sitna crevca.

Kako god, manje zaudara ako čestitate laureatu Vukoviću, nego kad se mučite da odbranite neodbranjivo. I zaista ne bih da kvarim ratnički ritam opozicije, koja s pravom kritikuje žiri i laureata, ali ih ipak moram pitati ko je bio vlast kad su 2013. godine Trinaestojulsku nagradu „zaslužili“ Gojko Čelebić i Ilija Lakušić? Zar se njihovi svjetonazori razlikuju od onih koje živi B. Vuković? Podśećanja radi, za one čije pamćenje nije naročito dugo, predśednik žirija koji je najvišim državnim priznanjem nagradio Vukovićeve ideološke blizance, bio je Dragan Vukčević, dugogodišnji prvi čovjek CANU, i autoritet u koji se bivši režim zaklinjao. Ali, to je bilo onda, zar ćemo se vraćati u prošlost?

Možda je sve ovo zapravo performans pjesnika Vukovića. On nam jednostavno kazuje: „Sve dobre knjige poezije su već napisane, sad pišem knjigu koje nema“.

Nego, sve je ovih dana u znaku nagrada. Sve je i u simbolima ovih dana. PEN centar i druge organizacije zahtijevaju da se „Ratkovićeva nagrada“ oduzme presuđenom ratnom zločincu Radovanu Karadžiću. Znate, kad već nije oduzeta za minulih 30 godina, bar sad. Ali, ne lezi vraže. Opet se svijetu objavljuje tradicionalni kukavičluk. Direktor Javne ustanove „Ratkovićeve večeri poezije“, na upit novinara o inicijativi za oduzimanje nagrade masovnom ubici Radovanu Karadžiću, kazao je da to nije u njegovoj nadležnosti. Da o tome ne može on odlučiti. Da je Opština 1973. ustanovila nagradu, te ona mora i odlučiti. Ako je tako, kako onda Direktor može slaviti kontinuitet nagrade, za koju nije nadležan? Ipak, ništa novo. Ništa što bi nas iznenadilo. Ili ostavilo u čudu. „Iskustvo nam je palanačko“, pisao je Radomir Konstantinović. Provincija se uvijek plaši. Uvijek živi u strahu. Jer, „ako učinim ono što bi trebalo da učinim, možda ću ostati bez onog za čim sam cijelog života čeznuo“. A biti direktor je čežnja mnogih u ovoj nesretnoj zemlji. Sve se na kraju svodi na to.

I kao što sam već rekao, sve je ovih dana u simbolima. U žiriju koji je 1993. „Ratkovićevu nagradu“ dodijelio Radovanu Karadžiću bio je Želidrag Nikčević. Ratni huškač i idolopoklonik ratnih zločinaca. Želidrag Nikčević član je žirija koji je nagradio Bećira Vukovića.

Igra slučaja, ili magično kruženje 90-ih?