Rekvijem za XX vek

Za Antenu M piše: Adnan Čirgić 

Negdje uz Marač ove godine na internetu je objavljena najava knjige R. Glušice „Crnogorski jezik i nacionalizam“ u izdanju prestižne Biblioteke „XX vek“. Radovali smo se izlasku te knjige jer smo vjerovali da će, i inače sklona čestoj promjeni stavova, autorica biti uznapredovala čim je urednik Ivan Čolović prihvatio njezin uradak za objavljivanje u toj reprezentativnoj biblioteci. Brzo smo se, nažalost, uvjerili da je u pitanju kovid izdanje te biblioteke kojim je učena autorica otpojala rekvijem za „XX vek“. Od namjere da prikažemo sve sistemske komplikacije koje je taj korona uradak izazvao brzo smo odustali jer bi za takav poduhvat trebalo i previše vremena i još više prostora. Stoga ćemo se samo u kratkim crtama osvrnuti na naukovanje nikšićke lingvistice.

Mora da se Ivan Čolović pri prihvatanju ove knjige rukovodio biografijom autorice, koju je sama sastavila, pa se nije osvrnuo na tekst knjige. I nije mu se čuditi što je knjigu prihvatio kad je vidio da je njezina autorica „redovni profesor Filološkog fakulteta Univerziteta Crne Gore za predmet Opšta lingvistika“ (na stranu to što iz te oblasti liše novinskih tekstova i jedne skripte za studente nema nijednoga objavljenog teksta), da je predavala „srpskohrvatski jezik na Univerzitetu Fransoa Rable u Poatijeu u Francuskoj“, da je „po pozivu držala predavanja na Univerzitetu u Oslu, Filozofskom fakultetu Univerziteta u Ljubljani, na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu i na Odsjeku za slavistiku i mađarske studije Humboltovog univerziteta u Berlinu“, da je profesorica na „postdiplomskim i doktorskim studijama“, da je autorica „brojnih radova iz raznih oblasti nauke o jeziku“... S obzirom na referentnost autorice i njezine naučne kompetencije, na kojima bi i Sosir zavidio, za očekivati je da je uskoro recenzent Ranko Bugarski prevede na engleski jezik.

Nadahnuta knjigom „Jezik i nacionalizam“ Snježane Kordić, R. G. je svoje novinske tekstove, više puta dosad upotrijebljene i prerađene za razne potrebe, pretabačila u knjigu originalna naslova „Crnogorski jezik i nacionalizam“. I da odmah razjasnimo da ne bude zabune: iako je svakome iole upućenom poznato da je crnogorski jezik, kao uostalom i sva crnogorska kultura, punih sto pedeset godina prisvajan od strane srpskih nacionalista kao dio srpskoga korpusa i tretiran isključivo kao regionalni fenomen, u kovid izdanju „XX veka“ od 283 strane srpski jezički nacionalizam zaprema cijelih 17 stranica! Onaj ostatak posvećen je crnogorskim nacionalistima čije nazadne namjere R. Glušica naučno raskrinkava. A kad preteče vremena i prostora, onda ukaže i na ozbiljne naučne ustanove poput Crnogorske akademije nauka i umjetnosti i njezine projekte poput „Rječnika crnogorskoga narodnog i književnog jezika“ ili na Studijski program za crnogorski jezik i južnoslovenske književnostii na – kako veli – „odlične udžbenike maternjeg jezika i književnosti za opštu gimnaziju“, čiji je sama (ko)autor.

Nađe se u ovoj prvorazrednoj naučnoj studiji mjesta i da se spomene afera „Koverta“ ili Zakon o slobodi vjeroispovijesti „kojim se sa teških ekonomsko-socijalnih tema i afera skreće pažnja na uvijek zapaljiva i mobilizatorska identitetska i vjerska pitanja“. Politički i ideološki ostrašćeni filolozi opsesija su ove apolitične lingvistice nježnoga duha koja je nakon razbijanja korita u DPS-u našla pribježište u pokretu URA. Njena iskrena priroda nije mogla sakriti nove namjere da se u vrlo bliskoj, i po Uru neizvjesnoj budućnosti, promakne u CANU u kojoj se – to se mora priznati – po kompletnome dosadašnjem angažmanu odavno trebala naći. Znajući da je ta visokonaučna i umjetnička ustanova omiljeno čedo Vlade Crne Gore, R. Glušica je iz svojih novinskih tekstova od kojih je nastala ova knjiga izostavila mračnu viziju kojom Vlada Crne Gore državu pretvara u nacionalističko čudovište. Otvorenim simpatizerskim odnosom Vlade prema CANU Vlada će, nema sumnje, ponovo steći naklonost ove boleće i duševne naučnice. I neka se tada ne ljuti URA što je uvažena lingvistica širokogrudo Vladi oprostila.

Proistekla iz onoga krila serbistike koja je crnogorski jezik tretirala kao ijekavsku varijantu srpskoga jezika, iliti kao „književnojezički izraz“ u okviru srpskohrvatskoga jezika, što će reći crnogorsku podvarijantu srpske varijante, R. Glušica se uoči referenduma počela zalagati za imenovanje jezika u Crnoj Gori crnogorskim. Lutajući vremenom od stava da „Ijekavica kao književni standard srpskog jezika u pisanoj i govornoj komunikaciji jedini je stožer koji sabija u jednu cjelinu rasute etničke djelove jedinstvenog srpskog jezika i ne pretpostavlja bilo kakvo lingvističko i kulturno-istorijski utemeljenje separatnih književnih jezika po vjerskom ili teritorijalnom principu“ do toga da jezik u Crnoj Gori treba zvati crnogorski, odnosno od stava da treba normirati oblike tipa sledeći, ozleda, rešenje, upotrebiti i sl. do podrške knjizi Bosiljke Kankaraš u kojoj se autorica zalaže čak i za izmjenu padežnoga sistema i normiranje odnosa tipa Živi u grad; Voda u krš; Skita po sela; Veliko je stanovništvo po gradova i sl. – R. Glušica je definisala svoj stav. On bi se mogao sažeti ovako: Crnogorski jezik je preimenovani srpskohrvatski jezik, a svaka izmjena srpskohrvatske norme nacionalistička je rabota.

U prepisivanju srpskohrvatske norme kao crnogorske mogu učestvovati samo lingvistice s nikšićkoga Studijskog programa za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti. Sve što je iz jezika u Crnoj Gori srpskohrvatskom normom izostavljeno ne može se naknadno proglasiti normativnim. Najveća nesreća u Crnoj Gori su oni koji smatraju da normativni status treba da imaju i one jezičke osobine koje su danas opšteprisutne uprkos tome što su srpskohrvatskom jezičkom normom odbačene.

Malo je naučnika u Crnoj Gori koji su spoznali što je evolucija kao što je predmetna autorica. Od zagovornice srpskoga jezika u Crnoj Gori (90-ih godina) preko zagovornice stava da „pri normiranju crnogorskog jezika treba se osloniti na oblike koji su opštenarodni i opšteprisutni“ (2007), od zagovornice standardizacije crnogorskoga jezika do zastupnice stava da je jeziku u CG nije potrebna standardizacija no restandardizacija, od članice Naučnog društva za negovanje i proučavanje srpskog jezika (od 2001) i Odbora za standardizaciju srpskog jezika Instituta za jezik SANU (od 1998) do zamjenice predsjednika Savjeta za standardizaciju crnogorskoga jezika, od zastupnice stava da je ś fonem do naukovanja da je riječ o sporadičnom glasu u nekim crnogorskim govorima itd.

Ne treba stoga „ćepidlačiti“ što se u knjizi o kojoj je riječ čas govori o tome kako je srpskohrvatski policentrični jezik s dvije varijante – srpskom i hrvatskom – i dva književnojezička izraza: crnogorskim i bosanskohercegovačkim (npr. str. 51), čas kako je postojala „crnogorska varijanta nekadašnjeg policentričnog srpskohrvatskog jezika“ (npr. str. 260). Istina, budući da svoju verziju Pravopisa R. Glušica još nije ponudila javnosti, ostaje nepoznanica da li njezine konstrukcije tipa „Prva je Hrvatska u svom Ustavu iz 1991. godine unijela naziv službenoga jezika – hrvatski...“ (str. 13), „u koloni zvučnih suglasnika stavljen je ź“ (str. 125), „1993. godine kratkotrajno uvedena ekavica kao jedini službeni izgovor na ijekavsko područje Republike Srpske“ (str. 219) i sl. znače da se R. Glušica zalaže za promjenu padežnoga sistema, ovoga puta nešto drukčiju od one koju je svojevremeno podržala na inicijativu Bosiljke Kankaraš.

Kao nekadašnji student uvažene profesorice Glušice imao sam moralnu obavezu prikazati njezinu najnoviju knjigu. Htio sam i one tri prethodno najavljene, ali – koliko mi je poznato – nijedna od njih nije izašla iz štampe. Trudeći se da je ne sjekiram, ovaj sam osvrt napisao nejotovanom varijantom crnogorskoga jezika. Budući da je podrobno popisala ustanove koje se služe nejotovanom varijantom, želim je za novo izdanje uputiti da i Fakultet za crnogorski jezik i književnost objavljuje, u skladu s izborom autora, ne samo nejotovana izdanja no i izdanja na srpskome, hrvatskom i bosanskome jeziku. To joj je sigurno promaklo, inače bi to ova po objektivnome pristupu nauci poznata spisateljica pribilježila.

Tu je objektivnost i u predmetnoj knjizi i sama više puta istakla, pa i eksplicitno, npr.: „U naučnom diskursu emocije su nepoželjne, nasuprot nauci, u nacionalizmu emocije dominiraju i nadvladavaju razum, a bez razuma nema nauke“ (str. 35).  Njezina knjiga vrvi ovako razumnim instrukcijama, pa je toplo preporučujem Draganu K. Vukčeviću za članstvo u CANU. Osobom Rajke Glušice CANU bi mogla pokriti cijelo jedno odjeljenje i sve ideologije koje su se u crnogorskoj lingvistici javile tokom „XX  veka“. Napadne li ko srpski jezik u Crnoj Gori, može citirati njezine radove u kojima se taj jezik brani. Reče li ko da ś nije fonem, naći će u plodnoj njezinoj novinskoj literaturi radove u kojima se pokazuje fonemska priroda njegova. Ustvrdi li ko pak suprotno, u nešto svježijim radovima njenim naći će argumente kojima se pobija i ta teza. Oni akademici koji se bore protiv nacionalizma lako će osnažiti svoje djelovanje najnovijom knjigom R. Glušice. Zatreba li Zoranu Lakiću još koji podatak o hrvatskome podrivanju srpskoga karaktera Crne Gore, može se pozvati na istu knjigu R. Glušice koja piše i o „našim dobrim susjedima Hrvatima“. Sve razumno, objektivno i dobrohotno stočilo se iz pera Rajke Glušice. Od početka do kraja takav je i njezin rekvijem za „XX vek“.