Pisac i novinar iz Beograda Tomislav Marković čitaocima portala Antena M preporučuje naslove koje valja pročitati.
Od štiva koje je volio kao tinejdžer, preko djela koje ga zasmijavaju do onih opasnih - širom regiona poznat publicista "prevariće" vas da pročitate cijelu biblioteku.
Marković je pisao i piše za brojna glasila širom bivše države; jedan je od osnivača Betona; dobitnik nagrade za profesionalnu hrabrost i novinarsku etiku; napisao je songove za predstavu Ubiti Zorana Đinđića; a prošle godine je primio i specijalno priznanje Podgoričkog novinarskog foruma za analizu lika i djela Matije Bećkovića, koja je objavljena na našem portalu.
Između ostalog, napisao je knjige: Grafite na ulicu!, Sneg na ispitu zrelosti, Rvanje s anđelom, Na mestu zločina, Vreme smrti i razonode, Čovek zeva posle rata, a pjesme su mu prevođene na njemački, poljski, engleski i albanski.
***
Terry Eagleton – Razum, vjera i revolucija
Opasna knjiga, a samo takve i vrijedi čitati. Opasna po ateiste, jer bi mogla da ih obrati na hrišćanstvo. Opasna po konfesionalne vjernike, jer im pokazuje da su njihove crkve izdale Hristovu revoluciju. Opasan po scijentiste, jer im minira sigurno tlo ispod nogu. Opasan po one koji gaje naivnu vjeru u progres, jer tvrdi da bi ideja napretka slobodna od laži podrazumijevala na prvom mjestu "da nito više ne bude gladan, da ne bude više mučenja". Opasna po racionaliste, jer ih podsjeća na potisnute iracionalne sile koje će neminovno doći po svoje. Opasna po one koji drže da su vjera i razum nepomirljivi, jer pokazuje da su njihovi odnosi kudikamo složeniji.
Ukratko – opasna po sve savremene stereotipe koji sebi tepaju da su uvjerenja, ubjeđenja, ideologije, dogme i neupitne istine. Ova knjiga refleksija o raspravi oko Boga vrijedi više nego stotinu tomova ušančenih branitelja vjere ili militantnih ateista, jer prokazuje glupost i jednih i drugih. Pritom je i urnebesno duhovita. I usput ispisuje jednu od najljepših pohvala istinskom, izvornom hrišćanstvu.
Svoj prikaz vjere Eagleton ne karakteriše kao teologiju oslobođenja, jer "svaka autentična teologija je teologija oslobođenja". Evo kratkog izvoda: "Spasenje se, prilično tričavo, ispostavlja ne kao stvar kulta, zakona i rituala, održavanja posebnih običaja i poštivanja moralnog kodeksa, klanja životinja radi žrtvovanja ili čak veličanstvene kreposti. Ono je pitanje hranjenja gladnih, dočekivanja doseljenika, posjećivanja bolesnika i zaštite siromašnih, osirotjelih i obudovjelih od nasilja bogatih. Zapanjujuće, no spašava nas ne poseban aparat znan kao religija, nego kvaliteta naših svakidašnjih odnosa".
Egon Friedell - Kultura novoga vremena
Egon Friedell bio je filozof, istoričar, novinar, glumac i pozorišni kritičar, a nastupao je i po kabareima. Polihistor, poznavalac raznolikih oblasti ljudskog duha, u ovoj knjizi napisao je istoriju evropske kulture od crne kuge do početka XX vijeka. Friedell se sa podjednakom lakoćom i nevjerovatnim znalaštvom kreće kroz istoriju filozofije, teologije, književnosti, slikarstva, vajarstva, mode, ekonomije, arhitekture, folklora, politike, državnih uređenja, crkvenih raskola, stanovanja, ratova i svega drugog što je sačinjavalo život Evropljana tokom nekih 5-6 vjekova.
Na prvi pogled izgleda nemoguće da je ovakvu knjigu napisao jedan čovjek, a ne čitav tim istraživača, ali ta sveobuhvatna erudicija nije ono što najviše plijeni čitaoca. Najveća vrijednost je Friedellova sposobnost da prodre u srž istorijskih epoha, ličnosti i njihovih djela, te da ih predstavi iz svog pomjerenog, iskošenog ugla. Njegovi uvidi su uvijek otkrivalački, bacaju novu svjetlost na ono što smo mislili da nam je dobro poznato. I za to mu ne trebaju tomovi akribičnih studija, već tek nekoliko rečenica. Na primjer, o Hansu Kristijanu Andersenu: "Široka publika zauzima prema njemu otprilike ono stanovište koje je prema Juliju Cezaru zauzeo neki pruski poručnik: kako da Cezar bude velik vojskovođa – mudrovao je poručnik – kada je pisao samo za niže gimnazijske razrede… A jer je Andersen tako velik pjesnik da ga i sama djeca razumiju, odrasli drže da za njih nije dovoljno pametan". Ili o Luterovoj reformaciji i filozofiji Majstera Ekharta: "Lutherova reformacija neznatna je oluja ako je uporedimo s ovim vjerskim kataklizmom. Da se ovaj pokret mogao održati, današnje bi lice Evrope bilo zacijelo drukčije. Crkva ga je slomila, a to je shvatljivo, jer je logično postupala braneći svoje interese. Glavni krivac nije Crkva, nego evropsko ljudstvo koje za takvu obnovu nije bilo zrelo".
Ili o protestantskom prevratu koji je udario temelje našem današnjem svijetu: "Gubi se velika istina da su država i privreda, zvanje i sticanje, društvo i porodica stvari profane, a nipošto svete (…) Kristovim riječima jasno je kazano kako svaki rad odvodi čovjeka od sebe sama, odalečuje, dijeli. I zato su osnivači religija, sveci, svi oni koji su živjeli u blizini Božjoj, običavali poći u osamu. Što su ondje radili? Ništa. No, u tom neradu bilo je više unutrašnje aktivnosti, negoli u radu ostalih ljudi. (…) Blaženi dokoni, jer će gledati veličanstvo Božje; blaženi časovi nerada, jer u njima radi naša duša". I tako na više od šest stotina stranica.
Predrag Čudić – Vejači ovejane suštine
Najduhovitija knjiga eseja u srpskoj književnosti, a i šire. Čudić se pozabavio prevrjednovanjem novije srpske poezije, demontirajući lažne pjesničke veličine pomoću ogromne erudicije, vanrednog poznavanja književnosti i urnebesnog humora. Rableovski naslov sasvim odgovara sadržaju ove knjige eseja – ono što je Rable uradio crkvenoj doktrini svog doba, tako je Čudić istranžirao pacijente poput Rajka Petrova Noga ili Dragana Jovanovića Danilova. Polazeći od klana kao osnovne ćelije našeg društva, od koterije koja je starija od nacije, Čudić pokazuje kako se isti princip koji vlada u političkim sistemima kroz našu crnorukašku istoriju, pojavljuje i u književnom životu.
Udruženim klanovskim snagama državni pisci od literature prave mrtvo more, zaboravljajući da je “svaki istinski talenat preskup za pare jednog klana, preskup za svaku tendenciju i vjeru”. Čudić pokazuje da se lokalnom mjerom mogu mjeriti samo lokalni poduhvati, ali to nema nikakve veze sa književnošću, “jer, poezija je ili nešto više od nacionalnog ili nije ništa”. Nametnutim veličinama Čudić suprotstavlja tri istinska pjesnika, “pisce autentičnih pesničkih svjetova” – Aleksandra Ristovića, Miodraga Stanisavljevića i Milana Milišića, “pisce čija će slava uvijek biti u obrnutoj srazmjeri sa popularnošću”. I Čudićev i opuse navedenih pjesnike treba pročitati u cjelini.
Emil Sioran – Silogizmi gorčine
Knjiga aforizama "privatnog mislioca", "Bude bofla", "Jova u potrazi za gubom" koja u ovim sekularizovanim vremenima kad nije pristojno vjerovati u bilo šta što prevazilazi čovjeka može da posluži kao zamjena za molitvenik. Najbolji lijek protiv svakog idolopoklonstva, šta god Sioranu padne šaka istog trenutka se pretvori u prah i pepeo. Ne okamenjuje pogledom kao Meduza, već pretvara u ništavilo sve uvriježene predstave, pokazujući da ne postoji ništa čemu se treba klanjati. U ranoj mladosti čitao sam ga kao mrtvoozbiljno štivo, danas me očarava njegov razorni humor. Na primjer: "Neka je nesrećan nevjernik koji, suočen sa svojim nesanicama, raspolaže tek ograničenom zalihom molitvi"; "Na vrhuncu naših odvratnosti, izgleda da se u naš mozak infiltrirao pacov da bi tamo sanjao"; "Ako bi trebalo da se odreknem svog diletantizma, onda bih se specijalizovao u urlikanju"; "Svaka voda ima boju davljenja"; "U svijetu bez melanholije, slavuje bismo pekli na roštilju"; "Prigovor na nauku: ovaj svijet ne zaslužuje da bude shvaćen"; "Vjerujem u spasenje čovečanstva, u budućnost cijanida"… Psovanje uzdignuto do filozofije, neprestana grdnja svijeta izbrušenim književnim stilom. Neodoljivo. Znam da je bio fašista u mladosti, da je politički natražnjak i da ne priliči jednom ljevičaru da ga preporučuje za čitanje, ali za Siorana važi isto što i za čvarke: Šta ću kad volem.
Bela Hamvaš – Stotinu knjiga
Mađarski usamljeni mislilac napravio je sopstvenu verziju kanona za slučaj da dođe do nekakve sveopšte propasti; ako nestanu sve ostale knjige, na osnovu Hamvaševog spiska mogla bi se "uspostaviti književna linija čovječanstva". Spisak zapravo obuhvata više od sto knjiga, jer tu ima i čitavih opusa pojedinih pisaca, a obuhvaćene su i praktično svi bitni sakralni spisi – od Rigvede i Upanišada, preko Budinih razgovora i Lao Cea, do Svetog pisma i Tibetanske knjige mrtvih. Hamvaševa obrazloženja su kratka, uvijek apodiktična i katkad duhovita. Recimo, "Evripid je bio Dostojevski Atine"; "Tukidid, zajedno sa Tacitom, ima krupnu prednost: čini suvišnim čitanje moderne istoriografije"; "Vijon je posvetio predgrađe, ulicu, psovke, razmetanje, bezobrazluk. Upotpunio je carstvo Božje krčmom i vješalima"; "Mark Tven – mangup svjetske književnosti"; "Džojs je Demosten među piscima. Nije znao da piše, ali je samodisciplinom postao najveći stilista vijeka"… Iz Hamvaševog kanona malo bi se šta moglo izbaciti, jedva tri-četiri autora, mnogo bi se moglo dodati, ali svakako vrijedi pročitati gotovo sve što je uvrstio u svoju idealnu biblioteku kao baštinu čovječanstva. Završavam trikom koji pod maskom preporuke za čitanje pet knjiga krijumčari nagovor na čitanje čitave biblioteke.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR