Borba za opstanak crnogorske kulture

Piše: Milorad Popović

Karl Poper je sugerisao Vinstonu Čerčilu, predsjedniku Vlade, da Britanija kapitulira pred nadmoćnom Hitlerovom armadom, s obrazloženjem da će naciste vremenom „pobijediti engleska kultura“. Čerčil je s indignacijom odbio prijedlog austrijsko-britanskog filozofa, jer se to kosilo s elementarnim nazorima nacionalnog ponosa Ujedinjenog kraljevstva. Međutim, pokazalo se na brojnim drugim primjerima kolonijalnih i imperijalističkih ratova da je Poper bio u pravu: kolonijalne uprave i okupacije, na primjer, u Indiji, Vijetnamu, Iraku, Siriji, Avganistanu, pa i u bivšim sovjetskim republikama, gdjegod je lokalna kultura pokazala vitalnost, bilo je samo pitanje vremena kad će se povući imperijalisti i okupatori.

Srpski nacionalisti su, još od vremena Vuka Karadžića, dobro izučili lekcije o tome da sfera kulture presudno utiče i na oblikovanje kolektivnog identiteta. Tako su učenja Ilariona Ruvarca, Jovana Skerlića, Jovana Cvijića, Jovana Erdeljanovića, Aleksandra Belića, uz djela značajnih pjesnika i prozaista, postali nacionalni kanoni i oblikovali svijest mnogih generacija Srba i Crnogoraca. Uz to, bezmalo svi daroviti stvaraoci iz Crne Gore, stipendirani su, dobijali prostor za afirmaciju u beogradskom kulturnom miljeu: Crna Gora je bila odveć skučena, a i lokalni ideolozi i kulturtregeri često su jedva čekali da im vide leđa. Jer, nakon nestanka kraljevine Crne Gore i odlaska njenog vladara koji je bio mecena i pokrovitelj mnogih izvanjskih pisaca, umjetnika i intelektualaca – u Nikolino vrijeme boravili su na Cetinju, Baltazar Bogišić, Laza Kostić, Vlaho Bukovac, Simo Matavulj, Lujo Vojnović, Josip Slade, Jovan Pavlović, Jovan Jovanović Zmaj, Ljuba Nenadović, te muzikolozi, antropolozi, geografi, botaničari, iz raznih evropskih zemalja... – Crna Gora je kulturna provincija. Raspad Jugoslavije devedesetih godina uzrokovao je da taj decenijski egzodus u velikoj mjeri zastane, pa je u prvoj postjugoslovenskoj generaciji u Crnoj Gori stasala generacija pisaca, slikara, dramskih umjetnika, koji su svojim talentom, obrazovanjem, modernom estetikom al pari stvaraocima u Beogradu i ostalim regionalnim centrima.

Riječju, gotovo sve što je danas darovito u književnom i umjetničkom miljeu u Crnoj Gori, opredijeljeno je građanski, proevropski, procrnogorski, ali stari provincijalni refleks prema kulturi i umjetnosti, koji traje cijelo stoljeće, nije se umnogome promijenio. Kultura u tom provincijalnom rakursu ima više ornamentalno, ritualno, zabavno značenje, i zato nikad nije ni bilo ozbiljne rasprave o stvaranju obuhvatne kulturne strategije koja je temeljni elemenat svake nacionalne emancipacije, pogotovo jednog tako nekonsolidovanog entiteta kojemu permanentno prijeti asimilacija. Zahvaljujući takvoj lakoumnosti danas su sve instiucije i asocijacije – CPC, DANU, CDNK, PEN – koje su se početkom devedesetih godina oduprle velikosrpskom zatiranju Crne Gore, već dugo bez državne pomoći, u fazi nestanka ili beznadno tavore. (Matica crnogorska (MC) jedina je ustanova među procrnogorskim kulturnim subjektima na državnom budžetu, ali njihova djelatnost sličnija je nekom udruženju kulturnih veterana nego masovnom kulturnom pokretu za afirmaciju nacionalnih vrijednosti, kao što su to svojevremeno bile sve slovenske matice u 19. i 20. stoljeću.)

Ovakav pristup i opšte stanje u kulturi prosto vrvi od paradoksa: Crna Gora je, do posljednjih izvora 2020. za kulturu procentualno izdvajala više od susjednih zemalja, ali nije ozakonila elementarne pretpostavke za preživljavanje crnogorskih kulturnih organizacija i stvaraoca, ukoliko na vlast dođe velikosrpska opcija. Tako je Vlada 2011. godine, strukovnim književnim i umjetničkim asocijacijama ukinula status od posebnog kulturnog značaja, što je jedini slučaj u Istočnoj Evropi! Ovakva apsurdna, politika dobro je došla radikalnim srpskim kleronacinalistima kad su došli na vlast, jer nijesu morali mijenjati postojeće zakone, da bi napravili jednu vrstu segregacije sa elementima aparhejda prema kulturnim stvaraocima crnogorske nacionalne i jezičke provinijencije. Jer, prema zatečenoj legislativi u državnom Fondu za kulturu nacionalnih manjina, koji ima sedmocifreni budžet, mogu participirati kulturni subjekti sa svih nacionaliteta – među njima i Srbi – osim nacionalnih Crnogoraca!

Da bi se shvatila razmjera i posljedice kolosalnih promašaja crnogorske kulturne i nacionalne politike poučno ju je komparirati s procesom izgradnje makedonske nacije i kulture. Naime, prvu knjigu na tzv. zapadno bugarskom dijalektu, koji je kasnije standarnizovan kao makedonski jezik, objavio je Koča Racin, 1936. godine. Prije toga svi pisci porijeklom iz Makedonije, kao i vođe VMRO i Ilindenskog ustanka, nacionalno su se osjećali Bugarima. Ali, Makedonci su za dvadeset godina nakon Drugog svjetskog rata kodifikovali makedonski jezik, stvorili originalnu književnost i autokefalnu crkvu. Nakon raspada Jugoslavije, pokrenuli su novu kampanju nacionalne obnove, izgradnjom pseudo i neoklasicističkih zdanja i monumenata, koja je kod rafiniranih esteta, liberala i ljevičara, izazivala podsmijeh. No, svaka „nacionalna renesansa“ podrazumijeva patetiku, mitomanstvo, pa i estetski kič, ali nacije, kao i ostali organizmi kad su ugroženi, imaju dvije oprečne reakcije. Svim silama se bore za ostanak ili se pasivno predaju sudbini.

Makedonski slučaj sam naveo kao primjer kako samosvjesna elita i u zamršenim i nepovoljnim okolnostima pronalazi efikasne načine da odgovori na najteže zadatke. Pobjeda velikosrpske politike na izborima 2020. dovela je crnogorsku kulturu u očajan položaj. Ali, „Nove nužde rađu nove sile“, i da bi se oduprli sistematskom devastiranju i uništenju crnogorske nacije nužne su drugačije metode otpora, kakve su se već praktikovale u prošlosti prema represiji nedemokratskih i totalitarnih režima. Ukoliko i nova Vlada bude imala sličan odnos prema crnogorskim stvaraocima kao u vrijeme Vesne Bratić, osim pisanja kritičkih tekstova i peticija treba organizovati protesne književne večeri, okrugle stolove o ljudskim pravima, te internacionalizovati pitanje ugroženosti crnogorskog jezika, književnosti, kulture, vjerskih prava nacionalnih Crnogoraca. Ovakve aktivnosti traže drugačiju organizaciju, energiju i anticipativnost, te određenu materijalnu logistiku koja će se priskrbiti od inostranih i domaćih fondacija za kulturu i ljudska prava.

Novi emancipatorski pokret ima još jedan važan zadatak – koji je kauzalno povezan s borbom protiv velikosrpske asimilacije – da mijenja duboko uvriježeni mentalitet koji kulturu shvata kao ornament i sredstvo zabave i prestiža povlašćene klase. Taj cinizam i danas je jednako živ kao i u pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća kad Petru Lubardi nije bio omogućen adekvatni atelje na Cetinju ili kad su Višu pedagošku školu – budući Filozofski fakultet – iz Talijanske legacije premjestili na golu nikšićku poljanu. O tom antikulturnom, provincijalnom mnjenju takođe svjedoči i činjenica da je Crna Gora u moderno doba imala samo dva kulturna donatora: kralja Nikolu i Ćana Koprivicu. Kod drugih Južnih Slovena, na primjer, Srba, još u 19. vijeku, njihovi trgovci svinjama i vojni liferanti ostavili su iza sebe vrijedne kulturne zadužbine. Takođe, tradicionalne kulturne ustanove u Hrvata, HAZU i Matica hrvatska imaju donacije višemilionske vrijednosti, prevashodno u nekretninama koje rentiraju, kao i novčana zavještanja građana različitog socijalnog statusa. I danas u svim zemljama ex Jugoslavije pojedinci iz nove kapitalističke klase predstavljaju se i kao kulturni donatori – neki od osnivača kulturnih fondacija su i bivši kafanski muzikanti – osim u Crnoj Gori. Naši imućni ljudi su kulturni ignoranti: pomažu sportske kolektive, plaćaju gostovanja estradnih zvijezda, ali su nezainteresovani za ozbiljnu kulturu i umjetnost, osim za djela poznatih slikara, koja su pitanje njihovog ličnog prestiža.

Neophodno je napraviti različite kulturno-propagandne kampanje kako bi uvjerili našu političku i poslovnu elitu da je pomoć kulturi jednako prestižna kao i ulaganje u sport ili zabavu, ali da je od mnogo većeg i važnijeg društvenog značaja. Jer svaka evropska nacija je u jednom trenutku – da bi se konačno definisala i postala održiva – morala proći proces obuhvatne kulturne redefinicije, to jest obnove ili „renesanse“.

Ovaj okasnjeli proces u nas, u relativno nepovoljnim okolnostima, treba biti vjerodostojan i fleksibilan, tako što će se referisati na provjerene tradicijske i savremene kulturne topose koji se mogu integrisati u glavne tokove savremene evropske kulture i civilizacije. Stoga, crnogorska nacionalna ideologija mora biti slojevita: sa svojom tradicijsko-folklornom komponentom koju će personifikovati CPC i MC, i kosmopolitiskim štihom elitne kulturno-umjetničke produkcije, jer su fizičke granice crnogorskog svijeta toliko uske da svaki parohijalni, ekskluzivno etnički pogled na svijet Crnu Goru čini irelevantnom, bez sposobnosti suočavanja sa novim izazovima. Upravo tu svijest o pripadanju širem civilizacijskom kontekstu, u smutnim balkanskim vjekovima – „iza granice prosvijećenosti“ – imali su, prije svih, Ivan Crnojević, Petar Prvi i Njegoš, koji su duh neoklasicizma, renesanse, prosvjetiteljstva, romantizma, pokušavali užiliti u tom malom podlovćenskom svijetu. Ova tanka, ali dragocjena linija stvaralaca i pregaoca koji su svojim talentom, obrazovanjem i intuicijom nadilazili provincijalna mjerila danas ponovo egzistira u crnogorskoj književnosti, slikarstvu, dramskoj umjetnosti. S punom sviješću o tome da je sve što nema univerzalna značenja efemerno i u nacionalnom smislu, ili je samo poimanje nacije trivijalno i retrogradno. Stoga, mali jezički i kulturni entiteti koji nijesu sposobni spoznati i njegovati određene principe univerzalnosti, pogotovo kad su ugroženi izvana od suparničkih ili hegemonističkih kultura, osuđeni su na anonimnost i nestanak.

Volter je pisao da mu Crnogorci liče na mravinjak. Drugim izobraženim i romantičnim strancima i izvanjcima crnogorska storija bila je bizarna i bajkovita utopija, hibrid varvarstva i moralnog univerzalizma.

Oskar Vajld kaže: „Napredak je ostvarivanje utopija“. Prevedeno na crnogorski logos, to je ona iskra koja „nit dogori niti svjetlost gubi“.

(Nastavlja se)