Zaključak

Piše: Milorad Popović

Aleksandar Solženjicin u jednom intervjuu, koji je bio fokusiran na univerzalna ljudska prava, na pitanje o ukrajinskim kontroverzama odgovorio je da je ukrajinsko pitanje u stvari rusko pitanje, i da ne pripada nekom odjelitom korpusu ljudskih prava. Sličan sindrom je i kod srpskih intelektualaca i političara kad su u pitanju Crna Gora i Crnogorci.

Nacionalni Crnogorci moraju racionalno prihvatiti ovu činjenicu, i nastaviti graditi svoj identitet paralelno stvarajući ambijent za trajni suživot sa crnogorskim Srbima, koji će po dosadašnjoj inerciji sve učiniti da asimiluju svoju „odnarođenu braću“. Ali ukoliko ne uspiju u svojim namjerama i crnogorska nacija pokaže svoju vitalnost i sposobnost da dovrši proces konstituisanja oni će u jednom trenutku, za pet ili pedeset godina, morati prihvatiti i tu realnost. No, da bi velikosrbi priznali crnogorsku naciju potrebne su barem dvije stvari koje su kauzalno povezane: da se zaustavi dalje osipanje nacionalnih Crnogoraca, čiji je broj u Crnoj Gori, od kraja osamdesetih godina nominalno smanjen skoro trideset odsto: sa oko 400.000 hiljada na 278.000., i da njihova nacionalna svijest u emocionalnom i spoznajnom smislu bude koherentnija, lišene natruha stare identitetske dvostrukosti.

Ukoliko se građanska, suverena Crna Gora, s nacionalnim Crnogorcima, kao stožerom njenog multikulturnog bića, pokaže otpornom na regionalne hegemonizme, te ostvari relativni ekonomski prosperitet, može se očekivati da će se i predstavnici nacionalnih Srba u jednom času, barem djelimično odreći tutorstva Beograda, odbaciti stare ideologeme po kojima su Srbi ugroženi svuda gdje ne mogu vladati ili nametati svoja rješenja drugima.

Dakle, da bi se postigao održiv i trajan kompromis između sukobljenih identiteta u podijeljenoj naciji, hegemonisti se moraju uvjeriti da se stanje stvari promijenilo, recimo, u odnosu na 1918. i 1989. godine, i da se treba prilagoditi novim realnostima. S druge strane, nacionalni Crnogorci moraju izvući adekvatne pouke iz milenijumske borbe za preživljavanje protiv brojnijih i moćnijih neprijatelja. U tome su, empiriijski gledano, iskustveniji od drugih. Njegoš veli:“Je li strašnije, duže, viteškije borbe među nejednakostju jošte svijet vidio nego što je vidio borbu crnogorsku...“. Stoga su Crnoj Gori danas dragocjene komparativne prednosti koje nije imala u prošlosti: članica je NATO i kandidat za EU, a međuvremenu su u zemljama Zapadnog svijeta unaprijeđena kultura ljudskih prava, individualna i kolektivna.

Ergo, politička, ekonomska, kulturna obespravljenost nacionalnih Crnogoraca, koje se po nalogu Beograda, prevashodno preko medijsko-kulturnog sektora, monaštva i sveštenstva SPC, sprovodi u Crnoj Gori, par exellence je pitanje temeljnih ljudskih prava. Jer, organizovana državna asimilacija neke nacije je genocid, drugim – propagandnim, ekonomskim, prosvjetnim, kulturnim, birokraskim, sudskim i policijskim – sredstvima. No, crnogorskom, građanskom i nacionalnom pokretu otpora, da bi sačuvao staru vitalnost treba nova energija, nova kreativnost i nova retorika koja izvire iz stare paradigme čojstva, jedine naše trajne univerzalne konstante koja se ostvarila u solidatusu, s paradigmom „čuvati drugoga od sebe“.

Crnogorci, dakle, danas moraju razumjeti ono što su instiktivno i emipirijski potvrdili njihovi preci, pastiri-ratnici: ugrožena malobrojna zajednica da bi opstala treba pokazivati horizontalnu solidarnost i poštovati određene kodekse koji će čuvati njenu društvenu i odbrambenu koheziju, odjeliti svijet mašte i nade.

Bilo bi lakomisleno iskazivati čežnju i nostalgiju za prošlošću kakve zapravo nikad nije bilo. Jer, Crna Gora je „zemlja najvećih krajnosti – najdubljeg mraka i raskošne svjetlosti“ (V. Vlahović). Iz svakog istorijskog perioda u potonjih sto pedeset godina: Nikolinog, Karađorđevićkog, komunističkog, ostajale su, manje-više određene tekovine, kontroverze, recidivi. Plemenski anarhizam reciklirao se u klijentelistizam, činovnički, partijski, najposlije u bestidno trgovački duh, lišen starih patrijahalnih, agonalnih, patriotskih načela i privida.

No, s druge strane, stari slobodoištući kosmopolitski duh čojstva i junaštva – „junaka na hiljade čovjeka jedan u hiljadu“ – kojemu su se divili Volter, Puškin, Bajron, Tenison, Garibaldi, Gledston, Ficdžerald, Bernard Šo, Kurt Hasert, nijesu potpuno ugasile nacionalne okupacije i asimilacije, ideološko jednoumlje, primitivni neoliberalizam.

Belvederske demontracije 5. septembra 2021. godine, zorno su potvrdile da je taj duh prkosa i otpora – „borbe neprestane“ – sudbinski povezan sa trajanjem i smislom postojanja Crne Gore i Crnogoraca.

(Kraj)