Piše: Jovan Nikolaidis
Odavno sam znao, i skupo to saznanje platio, da je sa našim svijetom teško izaći na kraj. Kao svi nedovršeni narodi, i naš je posjedovao božansku taštinu. Znao sam, takođe, da svaka nacionalna taština, svih naroda u Crnoj Gori, izvire iz nacionalne gluposti, njeno je ona čedo. Svijest o navodno sopstvenoj veličini (malo ko kâ mi), potreba da se govori o mitskom, uvijek kad nismo spremni da konkretno objasnimo ulogu, zadatke i mjesto koje nam pripada u vremenu, da pritom nismo naučili ni dobro djelati ni dobro govoriti, ali vavijek uporno uz gusle pojati, doprinosilo je da mnogi kontakti sa naprednijim svijetom od naših plemenština, porodi konflikte. Uz naše redovite žalopojke da nas ne razumiju i da nas iskorišćavaju, da su nepravedni. A mi gordi i nesalomivi. Jedna slamka među vihorove.
U tim bisagama vukli smo sve navodne pobjede potonjih decenija, u mnogome ni dan-danji svjesni da smo pali nikad niže. I da ćemo se podići nikad teže, kad se jednom računi svedu, ako se svedu. Naime, nisam siguran da smo svjesni donjeg praga naše izdržljivosti – naša tvrdoglavost odavna je ravna kolektivnoj paranoji. Mišljenje i djelanja manjine, unižene grupacije liberalističke srednje klase, sred populističkog vriska, da bilo što sprovede nalice, građanske klase raspete na krst epske gluposti, često su smatrani nacionalnom izdajom evropskih slugana, navodnih ovisnika o imperijalističkom kapitalu. Takvo mišljenje i nakane, nažalost, kantilena je na izdisaju. Da je i pad let, tome nas nisu učili samo pjesnici, već i sve narodne vođe svih naroda kojima smo u Montenegru pripadali u potonje.
Ovaj i ovako kazan uvod u slom, dijelom i patetičan, ispisuje običan evropski individualista koji smatra da je razum i objektivnost valjanije oruđe od svih džeferdara kojima mlataraju naše zablude. Sa željom da nas mimoiđu njegove eskapade – nestašluk školskog konja ustranu.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR