Opsjednutost korisnošću

Piše: Ana Nives Radović

Umjetničke škole ponekad vole da se pretvaraju da nude sigurnost isporučujući teorije kao birokrate obrasce, uredno spakovane, spremne za obradu, navodno primjenljive na sve. Međutim, stvaranje počinje tačno tamo gdje sigurnost prestaje. Počinje u onom krhkom prostoru u kojem intuicija odbija da sluša doktrinu i gdje svijet prestaje da bude skup definicija i postaje skup mogućnosti.

Problem nije u tome što studenti nemaju ideja, nego što ih institucije često guše pozajmljenim. U mnogim ateljeima prvi zadatak nije sagledavanje, nego imperativ da se ponavlja i imitira. Kanon preuzima riječ umjesto njih i unaprijed postavlja granice onoga što smiju nazvati lijepim, mnogo prije nego što dobiju priliku da otkriju šta je ljepota za njih. Mnogo toga što prolazi kao „učenje“ svodi se na razrađenu probu naslijeđenih navika koje laskaju autoritetu, ali osiromašuju maštu.

Uvid u to obično stiže tek kada oni koji uče napuste institucionalni okvir. Povratak izvornom doživljaju umjetnosti, promjena okruženja, pogled na tijela i oblike koji su formirali njihove prve percepcije tada omoguće da se odjednom takozvani univerzalni kanon rastvara u kulturnu posebnost. Ljepota, koja je bila predstavljena kao zakon, pokaže se kao lokalna mitologija dok se u svijesti otkriva ono što učionica rijetko priznaje, a to je da istina u umjetnosti nikad nije apsolutna, već uvijek smještena u kontekst.

Podučavanja zbog toga treba da se odreknu pretenzije da isporučuju istine i ponude skromnije, ali mnogo korisnije alatke. Kutija s priborom traži izbor, kontradikciju, pa i pobunu. Primorava studenta da odluči kada treba da posegne za kistom, a kada je dovoljna samo tišina, a u tom činu pravljenje izbora ne počinje da gradi znanje, nego viziju.

Najinteligentnija učionica je ona koja se ne plaši sukoba, gdje se različita čitanja sudaraju, potiru ili osvjetljavaju jedno drugo, gdje kritika nije presuda nego metod, gdje identifikovanje s umjetničkom zajednicom ostaje pomična i vječito uzdrmana koalicija subjektivnih svjetova. Mjesto u kojem je konsenzus precijenjen.

Umjetnička škola u svom najboljem izdanju bi prigrlila napetost umjesto da je umiruje i napravila prostor za neku vrstu namjerne beskorisnosti, prostor oslobođen pritiska brendiranja i performativnosti. Mjesto gdje eksperiment ne mora da ima poslovni plan i gdje greška nije promašaj nego sirov materijal. Takva škola ne bi pokušavala da masovno proizvodi umjetnike, već bi samo čuvala nježne, nepredvidive uslove u kojima prava umjetnost uopšte može i da se pojavi.

Niti jedan kurikulum ne može da garantuje genijalnost, ali pravo okruženje može da sačuva rasterećenost iz koje raste istinsko stvaranje. Takva vrsta neuglancane, neprofitabilne i subjektivne slobode možda je posljednja istinski radikalna pedagogija u vremenu opsjednutom mjerljivom korisnošću.