Zapisnik iz 1969. o jeziku Crnogoraca (2)

Priredio: Vladimir Jovanović

Objavljujem drugi dio Zapisnika seminara nastavnika srpskohrvatskoga jezika SR Crne Gore, koji je 3-4. februara 1969. održan u Titogradu, iz verzije (u kojoj se na nekim mjestima miješa ekavica s ijekavicom) štampane iste godine u „Književnim novinama”, časopisu iz Beograda, pod redakcijskom egidom: „SUOČAVANJA: Jedinstvo jezika i nacionalnih kultura” (XXI, 354, 2).

Do jezičkih gibanja u ondašnjoj SR Crnoj Gori došlo je zbog otpora diskriminaciji jezika Crnogoraca, a koja im je, da ih niko nije konsultovao, nametnuta takozvanim Novosadskim dogovorom napisanim i potpisanim 1954. od grupe Srba i Hrvata, njih 25 književnika i lingvista, koji su proklamovali hibridni srpskohrvatski ili hrvatskosrpski. 

No, Srbi i Hrvati u naziv jezika Crnogorce nijesu uvrstili, a docnije napisanim s-h pravopisom, stavili su „van zakona” dva autohtona glasa (ś, ź), prisutna doslovno u svakome kutku Crne Gore, te fascinantnu leksiku naslijeđâ i živog narodnog i književnog crnogorskog jezika, kakve nema ni u hrvatskom ni u srpskom jeziku ili je u njima malo poznata, žigošući hiljade i hiljade riječi naših pređa u diskriminatorske kategorije „dijalektizmi”, „provincijalizmi”, „arhaizmi”…

Novosadski dogovor je inspirisan i odobren od Saveza komunista Jugoslavije koji je uz državni kontrolisao i sve društvene aspekte; potom je s-h pretočen i u federalne SFRJ ustave i u ustave Socijalističke Republike Crne Gore (1963, 1974) — a da o njemu dakle izvorno nije konsultovan niti ga je izvorno potpisao neki Crnogorac ili neko iz Crne Gore. Proklamovali su srpskohrvatski ili hrvatskosrpski kao „narodni jezik Srba, Hrvata i CRNOGORACA”. 

O kontekstu sam detaljnije pisao u prošlome nastavku…

Seminaru u Titogradu 1969, naveli smo, prisustvovao je dr Pavle Ivić (1924-1999), Srbin, lingvista koji je dobrim dijelom kreirao s-h politiku pod pokroviteljstvom komunističkih vlasti Jugoslavije. Potom se, licemjerno, 1990-ih odrekao s-h doktrine i pokazao velikosrpsko lice, retroaktivno potvrđujući ispravnost Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, iz 1967, kojom se 18 naučnih i kulturnih ustanova u SR Hrvatskoj distanciraju od Novosadskog dogovora, uz obrazloženje da se iza s-h krije namjera da se Hrvatima nametne srpski jezik i traže da se u zvaničnu upotrebu vrati naziv hrvatski ili srpski jezik.

Takođe, potvrđuju se i stavovi crnogorskih filologa koji su onomad, u Titovoj Jugoslaviji, tvrdili da je s-h pokriće za negaciju Crnogoraca, te da nema nikakvog naučnog utemeljenja da se crnogorski jezik ne normira nalik jezicima Srba i Hrvata. 

No, liše srpske strane, protiv zagovornika priznanja crnogorskoga jezika je i dogmatski vrh Saveza komunista Crne Gore i s-h sikofanti u Crnoj Gori, oportuni lojalisti vlasti. Slijedeći „Titovu liniju” odbrane hibridnog s-h kao jedne od navodnih zaloga očuvanja druge Jugoslavije, SK Crne Gore pokretanje teme statusa jezika de facto izjednačava s kontrarevolucionarnom djelatnošću i rušenjem ustavnoga poretka SFRJ s nagovještajima krivične odgovornosti zbog „crnogorskoga nacionalizma”….

Ivić pokušava 1969. u Titogradu da se opravda što u izdanjima „Rečnika srpskohrvatskoga književnog jezika”, čiji je koautor, a koje je u Novome Sadu od 1967. objavljivala Matica srpska, prva dva toma zajedno s Maticom hrvatskom, ignorišu Crnogorce, ili prisvajaju bez navođenja autorskh izvora iz crnogorske nacionalne književnosti — upirući prstom na Mihaila Stevanovića (1903-1991) i Mitra Pešikana (1927-1996), kolege mu srpske lingviste.

Po osnovu činjenice da su rođeni u Crnoj Gori, iako su još od školskih dana svoju karijeru nastavili i trajno ostali u Srbiji, ekavizirajući i vlastiti jezik, iz Beograda su Stevanovića i Pešikana nametali SR Crnoj Gori kao mjerodavne arbitre za jezik Crnogoraca. No, kod ove dvojice je prevlađivao polilički autošovinizam (anticrnogorstvo im je nagrađeno i akademskim titulama i stambeno i platežno od Srba), a ne naučno provljerljive činjenice. 

U svojoj mladosti, na primjer, Stevanović je 1926-1930. u Vasojevićima, Bratonožićima, Kučima, Piperima, Lješkopolju, Zeti i Podgorici sproveo terenska lingvistička istraživanja. Utvrdio je, između ostaloga sve bitinije karakteristike crnogorskoga jezika, uključujući dosljednu upotrebu dva crnogorska glasa, koje ne priznaje srpskohrvatski ili hrvatskosrpski standard od 30 glasova; to su — „ś” („meko š”) i „ź” („meko ž”). 

Za ove glasove — koji su za južnoslovenske prostore samo u Crnoj Gori opšteprisutni — Stevanović tada korektno upotrebljava posebne i ćirilične i latinične grafeme, a iste takve su u novija vremena zaista i kodifikovane Pravopisom crnogorskoga jezika. Stevanović je te, i druge neporecive činjenice, objavio 1934. u studiji pod naslovom „Istočnocrnogorski dijalekti” u srpskome časopisu „Južnoslovenski filolog” (XII, Beograd, 1-129).

Sa svoje strane, Pešikan je, na primjer, 1985. u „Glasniku odjeljenja umjetnosti” Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (br. 6, Titograd, 177-190) uz članak „Prilog kartografskoj obradi crnogorskih govora” objavio svoju mapu rasprostiranja „ś” u Crnoj Gori, i van nje. 

Vješto koristeći hubridno kulturološko naslijeđe Karađorđevićevske diktature, jednoumlje titoizma koje propagira srpskohrvatski ili hrvatskosrpski i centralistički autoritet uređenja društva — i Pešikan je opstruirao priznanje crnogorskoga jezika, tvrdeći da je to provincijalizam ili lokalizam, ne označavajući ga makar posebnim „crnogorskim dijalektom”. I kako nema nikakvog objašnjenja da bi jezik sa dva glasa više nego srpski ili hrvatski, kakav je crnogorski, mogao biti njihov „dijalekat”, a da bi uopšte izbjegli odrednicu „crnogorski”, dovijali su se, izmišljali, pisali, brisali i dopisivali različite „klasifikacije”, ukrivali ga u besmislene podgrupe „istočnohercegovačkoga dijalekta”, ili „zetsko-sjeničkoga”, „lovćensko-komskoga”, „zetsko-gornjopolimskoga”, „zetsko-južnosandžačkoga” etc. 

Tako konkretno i „ś”, glas (fonem) koji je na balkanskim prostorima samo u crnogorskome jeziku opšteprisutan, Pešikan označava na svojoj mapi nekakvim „istočnodinarskim”! Za razliku od drugih lingvista koji su na terenima izučavali crnogorske govore, poput Danila Vušovića, nekad Stevanovića, zatim Branka Miletića, Jovana Vukovića, Milije Stanića, Draga Ćupića — a oni su, barem jasno i dosljedno navodili da su i „ś” i „ź” zasebni glasovi i-ili suglasnici (konsonanti) i tako ih označavali — Pešikan sugeriše da su tek derivati jotovanja; pa za svoju kartu piše: „…pokazuje rasprostranjenost (koliko su raspoloživi podaci omogućili) jedne pojave u matičnoj ijekavskoj oblasti — jotovanje suglasnika ‘s’ (po novom i ijekavskom jotovanju: paśi, prośak, śeme śedi), za kojim nešto ograničenije ide i jotovanje ‘z’ (koźi, iźela). Na karti su ijekavski punktovi u kojima izostaje ovo jotovanje predstavljeni sa ‘sj’”…

Na linku  je Pešikanova karta rasprostiranja „ś” — pogledajte je, tom kartom on demantuje sebe.

Svi Pešikanovi „punktovi” sa „sj” izvan su tadašnje Socijalističke Republike Crne Gore; i baš niti jedan u njoj; jer u Crnoj Gori je isključivo „ś”. Uostalom, koja je za Pešikanovu „jednu pojavu”, naime za „ś”, konkretno „matična ijekavska oblast”? Ne izjašnjava se — jer bi, u suprotnome, morao „priznati” da je to Crna Gora. U Crnoj je Gori govorno „ś” apsolutno svuda. 

Crnogorski jezik je tome glasu, kao i glasu „ź”, na južnoslovenskim prostorima domovina, dok su „ś” i „ź” u Srbiji, BiH iili Hrvatskoj marginalne pojave, koje su, za ovih proteklih par decenija, od 1985, kad je Pešikan objavio citirani članak, tamo možda bezmalo iščezle. Ali ne i u Crnoj Gori. 

Identični činjenični nalazi, o crnogorskome narodnom jeziku, u osnovi verifikovani su i u hronološki prvom sistematskom terenskom istraživanju iz 1920-ih, koje je na područjima Nikšića, Grahova, Banjana, Rudine i Golije obavio crnogorski lingvista Danilo Vušović (1900-1939), a objavio ih 1927. u „Srpskome dialektološkom zborniku: Rasparve i građa” (III, Beograd-Zemun). 

Vratimo se temi: slijedi drugi dio Zapisnika iz 1969. sa seminara nastavnika srpskohrvatskoga jezika SR Crne Gore…

Z A P I S N I K

sa stručnog seminara nastavnika srpskohrvatskog jezika SR Crne Gore održanog 3. i 4. februara 1969. godine u Titogradu. - Seminaru prisustvuje kao gost i predavač dr Pavle Ivić, profesor Univerziteta u Novom Sadu.

D N E V N I   R E D  (3. februara 1969. godine)

1. Dr Pavle Ivić: O aktuelnim pitanjima savremenog srpskohrvatskog jezika — predavanje.
2. Diskusija.

[…]

Dr LUKA VUJOVIĆ: Najpre ističe da govori samo u svoje lično ime. Ivićevo izlaganje smatra sasvim naučnim i to na velikoj visini. Podsjeća da su upravo dr Pavle i Milka Ivić prvi usvojili tezu o postojanju dvije varijante, prvi od lingvista na srpskoj strapi. To je pravilno. Izraz varijanta nije prejak. Ako čitate list štampan u Beogradu, odnosno Zagrebu, uvjerićete se u to. Međutim, to su samo dvije varijante jednog istog jezika, ali to nikako nijesu dva jezika. Zbog toga su pitanja i neki članci u našoj štampi danas veliko iznenađenje. Punih je stotinu godina kako je udareno jedinstvo tog jezika. Bio sam zaprepašćen kada sam na jednom stranom univerzitetu čuo da se upotrebljava termin „hrvatski” umjesto srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik. Znam da je evolucija jezika učinila svoje u bogaćenju i razvoju jezičkog izraza, to može značiti da je jedinstvo nešto teže nego nekada, ali to nikako ne znači da je jedinstvo nemoguće. Zbog toga teško shvatam Jonkea [Ljudevit Jonke, hrvatski lingvista, prim] koji veli: da je danas teže očekivati jedinstvo našeg jezika nego u Skerlićevo vrijeme. 

Ja upravo mislim da je nova Jugoslavija omogućila, otvaranjam, jezička strujanja koja su leksički i svestrano bogatila sve naše govore. U pogledu pitanja opredeljivanja za ili protiv jedinstvenog jezika ja nemam dileme. Mislim da se u tri naše republike uočavaju veoma slični stavovi, a ne vidim nikakve koristi za one drugove u Hrvatskoj ako budu insistirali na cijepanju jezika. Jedinstvo našeg jezika ja smatram sudbonosnim u svakom, političkom i kulturnom i svakom drugom pogledu. Znam da su izjave centralnih komiteta Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine takoreći ozakonile postojanje varijanata, ali sada u Zagrebu kažu da je „varijanta” — nezgodna riječ. Za mene je dogovor u Zagrebu poslednja odbrana jedinstva srpskohrvatskog jezika, a smatram da je odbranjeno to jedinstvo baš zahvaljući ljudima iz Beograda i Novog Sada.

Dalje Vujović govori o stanju u Crnoj Gori. On ne misli da smo mi tu mnogo zapostavljeni, ali žali što u izvorima nema skoro preminulog pjesnika Banjevića [Mirko Banjević, 1905-1968, crnogorski književnik, prim], pa nema Njegoševe „Luče Mikrokozme” i još nekih izvora. 

Moglo se dati više, ali crnogorska književnost ipak nije zapostavljena. Jedan od članova redakcije, dr Mitar Pešikan, objasnio je da ono što nije ušlo u Rečnik dveju Matica, ući će u Rečnik SAN-a. Ne mislim da se o govoru u Crnoj Gori može govoriti kao o posebnoj varijanti, varijante su ono što imamo vezano za centre kakvi su Beograd i Zagreb. Vujović smatra da je sasvim pravilno mišljenje dr Jovana Vukovića koji kaže da se oni u Bosni i Hercegovini moraju otvoriti na obadvije strane. Dakle, o tim pitanjima mislim drukčije od druga Banjevića. Ne bih govorio o književnosti, jer to nije tema ovog sastanka. Hteo bih samo da kažem da ni Svetozar Marković, ni Pavle Popović nijesu mislili da je Njegoš samo srpski ili samo crnogorski, jednostavno mislili su da je veliki. Za mene pitanje nacije još nije i pitanje nacionalne književnosti. Centralno mjesto u cijelom Ivićevom izlaganju za mene je njegova napomena o potrebi poštovanja Novosadskog dogovora.

Dr PAVLE IVIĆ: Impresioniran sam ozbiljnošću diskusija. U njima ima i žara i mudrosti, ali ne i jednog i drugog uvijek zajedno.

Odgovarajući na pitanje: Zašto nije u predgovoru Rečnika rečeno da se radi i o jeziku Crnogoraca, Ivić kaže da su redakciji Pešikan i Stevanović i da oni mogu to objasniti. Mogu da kažem da je baš Matica srpska predložila da u kominike povodom dogovora u Zatrebu uđu sve četiri jedinice — Srbi, Hrvati, Crnogorci i Muslimani. 

Apostrofirajući Banjevićevu diskusiju Ivić kaže da su naučna fakta već pretresena i jasna ljudima ol struke. Problem je danas političke prirode. Na nama je — jezičkim stručnjacima — da li ćemo raspaljivati nacionalne separatizam. Ja smatram da je naša domovina u opasnosti i zato mislim da svako treba da se bori protiv nacionalizma. Mene ti nacionalisti interesuju. Stvar je Banjevićeve savjesti hoće li i njega interesovati i hoće li se i on boriti protiv njih.

Ivić je dalje govorio i o kritičarima Rečnika. Ističe da Ladan [Tomislav Ladan, hrvatski lingvista rođen u Srbiji, 1932-2008, prim] zaboravlja da je to Rečnik savremenog jezika, a ne stare literature. Slažem se da su crnogorski izvori veoma značajni, ali ja mislim da će oni tako biti i tretirani.

Ne mislim da se može govoriti u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori o jezičkim varijantama, tu se zapravo radi o situaciji u jeziku. Ove pak ne znači da nekakva lokalistička politika nije nepravilna prema ostalima; naprotiv, i ja sam to uvijek isticao. Ja smatram da je istina da u Zagrebu postoji težnja za cijepanje jezika. U tom smislu Ivić navodi tvrđenje Tomislava Ladana da se dvije varijante međusobno razlikuju u nekih deset hiljada riječi u osamdeset pet glasovnih zakona i u nekih dvije stotine načina za tvorbu riječi. Ovo smatra apsurdnim. Ističem da ne postoji ni vojvođanska književna varijanta, a i to je pomenuo dr Mate Hraste u Sarajevu. Ja ističem, povodom svega ovoga, da nije u opasnosti samo naš jezik i naša kultura, već i mnogo šire i dublje od toga.

JOVAN ČAĐENOVIĆ: Konstatuje da je diskusija o jeziku završena, ali ne misli da treba spriječiti nekome da govori ako to smatra potrebnim. Bilo bi sasvim pogrešno ako neko stekne utisak da nema pravo na riječ.

BRANKO BANJEVIĆ: Kaže da se uporno pokušava da se varijante prikažu kao tendencije ukidanja jedinstva. Ne vjeruje da Hrvati žele cijepanje zajedničkog jezika, napada stav Matice srpske koji je došao do izražaja u Rečniku koji se „ovde afirmiše kao jugoslovenski“. 

Matica srpska preterano insistira na jedinstvu, ali kakvom? Banjević smatra, da imamo u stvari dvije tendencije: separatističku i unitarističku. U takvoj konstelaciji stvarnosti on vidi i ističe mogućnost za CRNOGORSKI NACIONALNI JEZIK.

ĐORĐIJE RAŠOVIĆ: Ivić je uvijek naglašavao da postoje varijante, a u interesu je istine da se to i Banjeviću kaže. Što se tiče Matice srpske, ona ne favorizuje ni jednu varijantu i ona ne ukida ijekavski izgovor u Crnoj Gori i drugdje. Što se ostalog tiče, ja mislim da mi danas ne možemo rješavati pitanje odvajanja crnogorske književnosti od srpske i crnogorskog jezika od srpskog.

Dr PAVLE IVIĆ: Podsjeća na svoje članke u NIN”-u u kojima se varijante ne pobijaju. Da to Banjević zna ne bi Maticu srpsku tako oštro osuđivao. Što se tiče sumnje druga Banjevića u zaključke koji se nameću iz članaka drugova iz Hrvatske upućujem ga da pročita... (Ivić je naveo najmanje deset radova raznih autora).

SRETEN PEROVIĆ: Podstaknut je da govori izlaganjem profesora Ivića. Ne slaže se sa Ivićevim političkim stavom. U daljem izlaganju brani Banjevića.

Kaže da se Banjevićeve primjedbe odnose na rad Matice srpske, odnosno, na Mihaila Stevanovića a ne na Ivića. Ističe da je ozlojeđen što dvojica ljudi iz Crne Gore — Stevanović i Pešikan pokušavaju da obezvrijede nasljeđe ovog područja. Kaže da kao čovjek koji je napisao deset knjiga ima pravo o tome da govori.

PETAR MIĆOVIĆ: Govori o teškoćama koje u nastavi jezika imaju ljudi u školama. Smatra da djecu treba učiti jeziku, a ne jezičkim varijantama.

DUŠAN DOSTINIĆ: Do Deklaracije me niko pije pitao kojom varijantom se govori u Crnoj Gori, jer mi u Crnoj Gori bili smo i jesmo otvoreni i jednoj i drugoj varijanti. Zbog toga smo Deklaraciju jednodušno i jednoglasno osudili. Misli da omladina sva i svuda ima slične ili iste probleme, pa otuda slične ili iste stavove.

Dalje se u izlaganju zadržava na pitanjima nastave jezika u školi i opet ukazuje na otvorenost naše sredine prema varijantama (u mojoj školi predaju jezik dva ekavca i dva ijekavca). Smatram da jezičke raspre stvaraju konfuziju kod učenika. 

Dostinić predlaže da naučnici riješe pitanje u duhu potpune ravnopravnosti. Ako su se politički organi već složili da postoje varijante onda neka postoje. Misli da je prerano uvesti ekavsku latinicu. Predlaže da se iz formulara briše rubrika „nacionalnost“.

VUKALE ĐERKOVIĆ: Nema potrebe da ponavljamo i utvrđujemo gradivo iz našeg jezika. U nauci su ta pitanja u velikoj mjeri riješena, ali ja smatram političkom terminologijom i zvukom mnogo šta od ovoga o čemu govorimo. Za nas je novosadski dogovor i naučna i politička platforma, a ovo je trenutak kada treba političkom terminologijom razgovarati. Nauka neka čini svoje, a ako je nešto naučno — neće biti apolitično. Ja sam protiv proganjanja pisma — latinica ili ćirilica, ili izgovora — ekavski ili ijekavski; ja sam za potpunu toleranciju.

Ja bih zamolio sve samoupravne organe da se kritičkije odnose prema podtekstu tekstova koji znače razbijanje. Najzad ja molim da mi ne zalazimo u detalje koji se danas ne mogu rješavati ni riješiti na ovom seminaru.

(Kraj)