Tito riješio da ja idem u Crnu Goru i započnem oružanu borbu – Đilas o Trinaestojulskome ustanku

Priredio: V.J.

Dva Hrvata, dva Srbina — i dva Crnogorca, obojica rođeni u nezavisnoj Kraljevini Crnoj Gori — 4. jula 1941. u Beogradu donijeli ili tačnije potvrdili odluku o podizanju ustanka na području okupirane Jugoslavije, što će u narednim decenijama imati za sve ovdašnje nacije sudbonosni značaj; a ni današnjica nije bez refleksija.

Većina članova najužega rukovodstva, tj. politbiroa centralnoga komiteta još s kraja 1920. zabranjene Komunističke partije Jugoslavije - Josip-Tito Broz i Ivo-Lola Ribar, Aleksandar Leka-Marko Ranković i Sreten-Crni Žujović, te Crnogorci Milovan-Đido Đilas (r. 1911. u Podbišću kod Mojkovca) i Svetozar-Tempo Vukmanović (r. 1912. u Podgoru, Crmnica) — konspirativno se okupili u dedinjskoj vili njihova simpatizera, tajkuna i masona Vladislava Ribnikara (vlasnika srpskoga lista „Politika”) i supruge mu Jare.
Svima su na toj śednici dodijeljeni operativni zadaci. A Đilasu, sa izvanrednim ovlašćenjima, da otputuje u Crnu Goru i tamo se stavi na čelo ustanka — on je, dakle, iz „prve ruke” svjedok Trinaestojulskoga ustanka.

O tome je pisao Đilas između 1972. i 1974, kao penzioner nastanjen u Beogradu — dvije decenije ranije on je smijenjen sa svih funkcija u Titovoj nomenklaturi, suđen u nekoliko navrata zbog svojih disidentskih stavova: odrobijao u dva navata, od 1957. do 1958. i od 1962. do 1966. godine.

Kako je spram Đilasa u Jugoslaviji na snazi nezvanična zabrana štampanja spisa, on je, kao i većinu drugih svojih knjiga, ratne memoare najprije objavio u inostranstvu: na engleskome pod naslovom „Wartime” (Njujork, 1977); - njemačkome „Der Krieg der Partisanen: Memoiren 1941-1945” (Beč-Minhen-Cirih-Insbruk, 1978); - francuskome „Une guerre dans la guerre: Yougoslavie, 1941-1945” (Pariz, 1980). U Jugoslaviji, na srpskohrvatskome, pod naslovom „Revolucionarni rat”, izdanje je pečatano tek 1990…

Njemci 22. juna 1941. iznenadna zaratili sa svojim saveznicima Rusima (Sovjetima). Do tada, komunistički SSSR, sporazumno sa nacističkim Trećim Rajhom, okupirao dio Poljske, cjelokupne teritorije Estonije, Letonije i Litvanije, te dijelove Finske i Rumunije.

Prema Đilasu, iako nesporno u vezi s njemačkim atakom na SSSR i direktivom Kominterne iz Moskve podzemnim komunističkim ograncima širom Evrope da krenu u sabotaže, diverzije i oružane akcije — odluku o podizanju ustanka u Jugoslaviji treba kompleksnije sagledavati.

Naime, taj 22. jun 1941, tumači Đilas — „promjenio je i uslove rada i života komunista: istoga dana je policija [ista predratna, koja se stavila na raspolaganje Njemcima, prim], već uključena u hitlerovski ‘novi poredak’, otpočela s hapšenjima i hajkom po ulicama” i „znali smo već da se uhapšeni drugovi ne mogu nadati ničemu liše smrti; a da smo mi ostali slobodni koliko su to ilegalci i, eventualno, ratnici”.

- „Ali, bilo bi netačno i suprotno mojem saznanju, ako bi se iz ovoga izlaganja zaključilo da komunističkoga ustanka protivu okupatora odnosno jugoslovenske revolucije, ne bi ni bilo bez direktiva Moskve. Članstvo i rukovodstvo partije tada, bez sumnje bili su odani Moskvi, ali kao ubijeđeni revolucionari i izvan njezine neposredne kontrole! Napad na SSSR i teror okupatora i domaćih fašista takvo vođstvo i takvo članstvo bi naveli na oružanu aktivnost i bez direktiva Moskve”.

- „Oružana borba protivu okupatora, odnosno revolucija kao ustanak protivu okupatora otpočeli bi možda nešto kasnije, ali i s manje organizacione žurbe, s dubljim, samostalnijim političkim rezonovanjem”.

- „Jugoslovenska revolucija se ni na svome početku nije sasvim poklopila s potrebama i intencijama sovjetske vlade. A što je revolucija duže trajala i jačala, sve teže se uklapala u potrebe i vizije, odnosno u ‘sheme’, sovjetske države. Jer revolucije nijesu plod ‘direktiva’, nego specifičnog sklopa uslova u kojima veoma značajan, a u određenim trenucima i odsudan udio imaju volja i svijest revolucionara i darovitost i odvažnost njihova vođstva”.

Priśećajući se sastanka od 4. jula 1941. — koji je prema nekim svjedočenjima potrajao oko šest sati — Đilas piše kako „nikakve diskusije nije bilo: već smo znali za direktivu Kominterne, a sa našom životnom situacijom i našim težnjama su se poklopile naše idejne, internacionalističke obaveze i ljubav prema Sovjetskome Savezu”.

- „Na tome sastanku, dakle, riješavano je kako da se sprovede već prihvaćeni stav o otpočinjanju oružanih i diverzantskih akcija. Štaviše, dakako u razgovoru s ostalim članovima politbiroa - Tito je već bio riješio da ja idem u Crnu Goru i da tamo prenesem direktivu i započnem oružanu borbu. Na tom sastanku je takođe odlučeno da Tempo Vukmanović ide u Bosnu, a među ostalim drugovima su raspoređena nova zaduženja oko diverzija i gerilskih akcija”.

„A da je tako doista i bilo” - veli Đilas - „znam i po tome što sam već bio počeo s pripremanjem svoga putovanja u Crnu Goru: pravljenje lažnih isprava, što se moglo oposliti tek za tri-četiri dana”.

„Tada se u Beogradu obreo i moj stariji brat Aleksa. On je krajem 1940. - tj. šest godina poslije otpuštanja bio dobio učiteljsko mjesto u Bačkoj (Vojvodina)”, a „budući da sam se spremao na put u Crnu Goru, odlučili smo da i on pođe sa mnom, utoliko prije što je njegova priroda žuđela za konačnim, oružanim obračunima”.

- „Nekoliko dana prije toga sam se sreo s radnikom Tomovićem, rodom iz moga kraja, koji je tražio vezu s partijom. S njim je bio i neki rođak ili brat. Dao sam im vezu s partijom, a oni meni svoje radničke knjižice, na kojima smo umjesto njihovih slika stavili moju i bratovljevu, a slikar-graver, Đorde-Kun Andrejević, izrezao je i utisnuo dijelove pečata”.

- „S ovim falsifikovanim ispravama smo ja i brat pošli u italijansku ambasadu, a tamo su nam predusretljivo dali ‘vize’ za Crnu Goru, budući da je ona potpala pod Italiju. Ja bih se kako-tako mogao izdati za radnika da sam imao žuljeva na rukama, ali moj brat Aleksa ne bi ni s njima: on je nosio naočare, imao bjelju i nježniju put no što je bila moja. Predviđao sam da će to u ambasadi ići lako, jer su još trajala masovna seljenja, izazvana ratom i komadanjem države: svako je u strašnoj oluji težio ka sigurnijim, zavičajnim korijenima. Ali sam zebao od usputnih provjeravanja”.

- „U tim danima nijesam mogao zamisliti ništa poželjnije od odlaska u Crnu Goru - tamo đe su ideje od pamtivijeka ostvarivane u najčistijem, oružanom vidu, đe su prva saznanja i prve riječi zadajani pregalaštvima protivu zavojevača. Put je bio dug i rizičan, ali boravljenje u Beogradu opasnije i neslavnije. Bio sam zabrinut i uznemiren kao vazda pred novim odnosima i novim zadacima. Ali me već bila obuzela svečana odsutnost od ‘sitnih’ poslova i od racija i mučilišta u okupiranome Beogradu”.

Đilas pamti kako su tih dana po Beogradu hapšeni komunisti: njegova prva supruga Mitra Mitrović, ali i „doktor Milutin Zečević, moj školski drug iz gimnazije, i Slobodan Škerović - iz stana u kojem sam noć prije toga prespavao!”

- „Nijesam imao ni revolvera i zalud sam se domišljao što da činim ako naletim na detektiva koji me poznaje. Smrtna strava se već uvukla u svaki kutak i svaki naum - oružana borba je pružala bar izbjegavanje smrti u mučilištima”.

Tito je 4. jula 1941, nakon sastanka, Đilasu kazao — da śutradan, prije puta za Crnu Goru, svrne kod njega.

- „Oproštaj s Titom je bio oko 10 sati, u Ribnikarevoj vili. Najprije smo popričali u salonu o Istočnome frontu. Njemačke armije su - čak i prema sovjetskim saopštenjima - prodirale u Sovjetski Savez kao da ih nije susretao jači, organizovani otpor. Ali ja sam u toku toga razgovora s Titom, kao i inače tih dana, izražavao svoju uvjerenost u skoru pobjedu Sovjetskoga Saveza - uvjerenost koja je bila plod mojih zanosa i sovjetske propagande da će SSSR voditi rat na tuđoj teritoriji. U tome, dakako, nijesam bio jedini u centralnome komitetu”.

- „Tito nije pobijao moju vjeru, ali joj se nije ni priklanjao, iz čega sam mogao zaključiti da on - mada uvjeren u pobjedu Sovjetskoga Saveza - drži da bi rat mogao i duže potrajati. Ta njegova neodredenost navodila je i mene na razmišljanje, mada će tek trajanje rata i saživljavanje s njegovom prirodom i odnosima u njemu, svesti moju romantičnu zanijetost na verbalno i shematsko prilagodavanje”.

„Precizirajući partijsku liniju u oružanoj borbi, Tito je insistirao na širini, ali i na odlučnosti.  Bilo je riječi i o organizacionim oblicima borbe, ali nijesu upotrijebljeni izrazi ‘partizan’, ‘partizanski odred’ i slično” - priśećao se Đilas. - „Pomenuti nazivi su uvedeni poslije moga odlaska iz Beograda, najvjerovatnije po ugledu na Ruse; jer dotad nijesu ni postojali u našem narodu, a u našem jeziku kao tuđice drukčijeg su značenja. A što se tiče komande - vojna struktura još nije bila izgrađena i svodila se na vojne komitete uz partijske komitete i na borbene grupe, tek u stvaranju”.

„Politbiro je dobro znao da partija ima u Crnoj Gori najširi upliv i da su tamo razgrabljene i sklonjene znatne količine oružja prilikom kapitulacije kraljevske vojske”, nastavlja Đilas — ali crnogorski ustanak nikako nije trebalo da bude opšti, masovan, kako se ispostavilo, nego za prvo vrijeme ograaničen „diverzantskim i gerilskim djejstvima”. 

Đilas svjedoči o Titovim procjenama: „Pribojavao se uskoće i sektaštva crnogorskoga”.

Tito ga je ispravno upozoravao na opasnosti od stihijnosti, koja se i desila u Trinaestojulskome ustanku.

- „Tito je, zastavši na izlazu iz salona, primijetio: - Treba da pazite da ne izazovete opšti ustanak; Italijani su još jaki i organizovani pa će vas razbiti. Treba početi s manjim akcijama”.

Opisuje i kako je „u predsoblju, kroz tanke zavjese, prodiralo sunce i Tito je blistao odmornošću i energijom; takav je i dodao: - Ali strijeljaj svakoga, makar bio i član pokrajinskoga rukovodstva, ako ispolji kolebanje ili nedisciplinu!”

Dodaje Đilas, da „čitav razgovor nije trajao ni pola sata — kao da smo već sve znali i sve rekli; a ni praštanje s Titom nije imalo osobite topline, ukoliko to ne bi bili autoritativnost i odvažnost koje je on ulivao”.

„Brat i ja” - nastvalja Đilas - „već smo se bili snabdjeli pogodnom odjećom i obućom: ja sam imao na sebi gojzerice i planinarsku vindjaknu. Istog dana, oko podne, pošli smo na periferiju - da izbjegnemo susret s detektivima na glavnoj stanici. Po mom računanju, to je bilo 5. jula. Ubačili smo se u uskotračni voz za Sarajevo i, ispunjeni zebnjama i nadanjima, zaputili se u mijenjanje svoje i nacionalne sudbine”.

Po prispjeću Đilasa u svoju otadžbinu Crnu Goru, uslijedio je Trinaestojulski ustanak, haotičan i vojnički slomljen u prvom od protivudara Italijana, ali i veličanstven uvod u pobjedonosne četvorogodišnje krvave borbe — nakon kojih će Crnogorci, prvi put od 1918. i ponora srpske okupacije, preuzeti sudbinu u svoje ruke i opet stupiti na istorijsku pozornicu nacija oružano i  ustavno povrnuvši državnost, makar nesavršenu, do 2006. i konačne međunarodno priznate obnove nezavisnosti.

„Antena M” u nekoliko će nastavaka prenijeti najinteresantnija śećanja Milovana Đilasa na događaje oko Trinaestojulskoga ustanka…

(Nastavlja se)