Za Antenu M piše: Tomislav Marković
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić pomilovao je četvoricu siledžija, partijskih aktivista, koji su bejzbol palicom studentkinji polomili vilicu na dva mesta. Predsednik je najavio da će pomilovati i devojku koja je pregazila studentkinju automobilom i nanela joj teške telesne povrede, među kojima su naprsnuće lobanje i kontuzija mozga.
Zbog pomilovane četvorke pala je Vlada Miloša Vučevića. U međuvremenu su Vučić i Vučević dotični kvartet proglasili za junake, braneći ih kao nevinašca. Nevina je i šoferka koja u slobodno vreme gazi ljude po blokadama, za razliku od demonstranata koji nisu ni mrava zgazili, ali za donove naprednjačkog režima predstavljaju kriminalce, teroriste i naciste.
Radikalsko junaštvo
U izokrenutom svetu naprednjaka sasvim je logično nasilnike sa bejzbol palicama proglasiti za junake, nacionalne heroje. To se sasvršeno uklapa u sliku herojstva koju su razni nacionalistički propagandisti stvorili u poslednjih nekoliko decenija. Četvorica potencijalnih ubica naoružanih bejzbolkom, koji mlate goloruku studentkinju slabiju od svakog od njih pojedinačno – to je slika i prilika radikalsko-naprednjačkog herojstva. Nešto ranije, u mladim političkim danima Vučića, Vučevića i kompanije herojima su proglašavani slični tipovi, samo što su bili malo bolje naoružani i nisu se zaustavili samo na prebijanju nemoćnih žrtava.
Tipičan heroj naših nacionalista je naoružani vojnik koji strelja civile, žene, decu, starce, trpa ih u hladnjače, sahranjuje u masovne grobnice, a potom premešta njihove kosti buldožerom da bi prikrio tragove svog “junaštva”. Takvo je radikalsko junaštvo oduvek, neophodno je da bude sakriveno od javnosti, jer većina ljudi na svetu nema mnogo razumevanja za div-junake koji muče i ubijaju nevine, nemoćne ljude. Za veći deo sveta takvi činovi su najgori mogući zločini, ali ne i za političare koji su izgradili karijere na brdima leševa, niti za dominantnu elitu koja je radila na pripremi i opravdanju pokolja.
Opravdanje i glorifikacija zločinaca
Pomilovanje partijskih batinaša izazvalo je popriličnu buru u javnosti, što je sasvim razumljivo. Predsednik je sada prvi put iskoristio mogućnost da nekog oslobodi od krivičnog gonjenja, ali tom činu prethodio je gotovo beskrajni niz simboličkih pomilovanja kojekakvih zločinaca, njihovih nedela i ideološkog programa u čije ime su zločini počinjeni. Vučić, naprednjaci, radikali, socijalisti i vladajuća intelektualna, crkvena i svaka druga elita ništa drugo i ne rade osim što normalizuju, opravdavaju i glorifikuju najgore kriminalce i najteža krivična dela.
U Glavnom odboru Srpske napredne stranke sedi Veselin Šljivančanin, osuđeni ratni zločinac. Jednog takvog u Glavnom odboru ima i Socijalistička partija Srbije – Nikolu Šainovića. Najviši državni funkcioneri na čelu sa nekadašnjim ministorm pravde Nikolom Selakovićem priredili su svečani doček haškom osuđeniku Vladimiru Lazareviću, ministar mu je čak i ponosno pridržavao kaput. Razni ratni zločinci, nakon odslužene kazne, bacili su se na pisanje knjiga, uglavnom lažnih memoara, u kojima sebe predstavljaju kao nevinašca, nacionalne heroje i branitelje otadžbine.
Pod vladavinom naprednjaka ustanove kulture pretvorile su se u platformu za promovisanje tih anticivilizacijskih spisa. Neki raspisnai zločinci, poput pomenutog Šljivančanina, nalaze se na permanentnoj promotivnoj turneji, obilazeći domove kulture, kulturne centre i biblioteke širom Srbije. Dobar deo zločinačkih kupusara finansira se budžetskim novcem,
Zidovi zla i naopakog
Funkcioner SNS-a Bratislav Petković promovisao je knjigu Milana Lukića „Ispovest haškog sužnja“ u svojoj „Modernoj garaži“, što ga je kandidovalo za prvog ministra kulture pod naprednjačkim režimom. Ista knjiga višegradskog ukoljice koji je spaljivao žive ljude, streljao i bacao civile u Drinu promovisana je i u parohijskom domu Hrama svetog Save na Vračaru. Sasvim logično, pošto su sveštenici blagosiljali Škorpione pre odlaska u pokolje, vladika Vasilije Kačavenda pozdravljao Ratka Mladića kao oslobodioca Srebrenice u julu 1995, mitropolit Amfilohije veličao masovnu koljačicu Biljanu Plavšić kao novu Kosovsku devojku i tako redom.
Ratni zločinci su glavne TV zvezde, strateški su raspoređeni po televizijama sa nacionalnom frekvencijom, stoluju u studijima, trujući svakodnevno cenjeni publikom novim porcijama mržnje, šovinizma i falsifikatima nedavne istorije. Po srpskim gradovima, varošima i selima zidovi su načičkani muralima, grafitima, stensilima i ispisanim imenom Ratka Mladića, srpskog heroja. Ko se usudi da gađa jajima fresku ratnog zločinca, kao što je to učinila Aida Ćorović, biva uhapšen i sudski gonjen, a država angažuje sumnjiva lica da čuvaju krvavu svetinju od građana koji bi da to ruglo uklone. Srbija je opasana zidovima zla i naopakog.
Masovno pomilovanje
Režim je pomilovao sve zlikovce, sve organizatore i izvođače ubilačkih radova, sve one koji su rukovodili etničkim čišćenjima, ubijanjem civila, genocidom, uklanjanjem leševa hladnjačama, zakopavanjem žrtava u masovne grobnice, otvaranjem konc-logora i ostalim nepočinstvima iz sramotnih devedesetih. Pomilovani su i svi intelektualni radnici na velikosrpskom programu, svi ideolozi i propagandisti, svi zagovornici velike Srbije, “humanog preseljenja” stanovništva, svi pisci i pesnici koji su pisali tuđom krvlju, svi oni koji su pripremali i blagosiljali masovne pokolje nevinih.
Pomilovani su i SANU i njen Memorandum, i Dobrica Ćosić i Matija Bećković, i Gojko Đogo i Rajko Petrov Nogo, i Milorad Ekmečić i Vasilije Krestić, i Antonije Isaković i Brana Crnčević, i Dragoš Kalajić i Momo Kapor, i Milovan Vitezović i Milovan Danojlić, i stotine drugih mrčitelja hartije koji su dali svoj doprinos velelepnom projektu klanja bez oranja. Ne učestvuju u tome samo vladajući krugovi, pripadnici kartela koji već decenijama vlada Srbijom, nego i razni drugi delovi društva. Nezavisna medijska kompanija finansira snimanje serija po romanima Dobrice Ćosića(koji nam služe kao surogat za istoriografiju), a producent nas ubeđuje kako otac nacije nije bio nacionalista, uprkos nebrojenim očigledno šovinističkim citatima iz njegove publicistike.
Pomilovana je i velikosrpska ideologija, ona je i dalje na snazi, samo se ne sprovodi ognjem i mačem, topovima i haubicama, snajperima i rovokopačima za uklanjanje leševa, već širenjem političkog i finansijskog uticaja, uglavnom preko crkve i profesionalnih Srba u regionu. Šešelj & ekipa su gradili veliku Srbiju, Aleksandar Vulin – srpski svet, a navodni opozicionar Milo Lompar bi da sprovede srpski integralizam. Isto svesti stanje, samo drugo pakovanje.
Zloduh apsolutnog jedinstva
Dotična nazovi ideologija je tek tanka pokorica na golom varvarstvu, žudnji za nasiljem i ubistvom, na mržnji prema svemu drugom i drugačijem, ali i prema samom sebi. Iza nje se krije dobro poznati duh apsolutnog jedinstva o kojem je pisao Radomir Konstantinović. Taj zloduh u ljudskoj ličnosti i njenoj neprikosnovenoj slobodi vidi ne samo zakletog neprijatelja, već i čisto demonijaštvo, mrsku pojavu opasnu po egzistenciju i prividni identitet lažnog subjekta koji svoje ispunjenje nalazi samo u vlasti, autoritarnosti i nasilništvu.
Jedinstvo je uvek nasilno, iz prostog razloga što je sukobljeno sa stvarnošću – ljudi su jednostavno različiti, takva im je priroda. Zato se duh jedinstva, u nacionalističkom ili bilo kom drugom obliku, manifestuje uvek kao nasilje. Nekad je to nasilje radikalno, ratno, agresorsko, zločinačko i genocidno, a nekad bude i nešto blaže, zavisi od okolnosti, pa se ispoljava kroz lomljenje vilica i gaženje demonstranata, ili kroz premlaćivanje predsednika opštine Budva. Suština je ista, samo su različiti pojavni oblici, prilagođeni aktuelnom stanju stvari.
Zato je Vučićevo pomilovanje partijskih batinaša i potencijalnih ubica sasvim razumljivo i logično. Kad zločinačku ideologiju, njene duhovnike i operativce proglasiš za meru normalnosti, ništa drugo se ne može ni očekivati. A ako neko želi da to promeni, ne može da se zadržava samo na sadašnjim nepočinstvima naprednjačkog režima, već bi morao da zaroni u prošlost, prevashodno ratno-zločinačku, da bi pronašao koren problema.
Tražim pomilovanje
Tekuće priče o pomilovanju neminovno asociraju na najpoznatiju zbirku pesama Desanke Maksimović, “Tražim pomilovanje”, u kojoj je pesnikinja vodila lirski dijalog sa Dušanovim “Zakonikom”. Zanimljiva je to knjiga, Desankine poetske strategije i postupci ponekad rezultiraju stvaranjem dobre poezije, a ponekad dolazi i do promašaja. Potonji slučaj zbiva se uglavnom kad je perspektiva lirskog junaka bliža strukturama moći nego poniženima, skrajnutima, stradalnicima, marginalcima – u čije ime se pesnikinja obraća caru kao simbolu vlasti.
Da je Aleksandar Vučić sklon pisanju poezije, pisao bi svoju verziju zahteva za pomilovanjem, malo drugačiju od one koju znamo. Na primer, ovako:
Tražim pomilovanje
Za partijske batinaše, ubice i ukoljice
Za samozvane gospodare života i smrti
Za ratne zločince i masovne grobnice
Za slavne generale koji nepravedno dopadoše tamnice
Samo zato što su ubijali žene, decu i starce
Koji su se lažno predstavljali kao civili
Tražim pomilovanje za dželate u ime nacije
Za snajperiste kojima je najveći izazov bio da pucaju u decu
Jer su deca manje mete od odraslih
Za pljačkaše leševa, otimače stanova, kuća i bele tehnike
Za pametare, umnike i akademike
Za sve smrti pesnike i nacionalne burevesnike
Čije su reči nadahnjivale silnike i nasilnike
Za masovne ubice i njihove haubice
Za siledžije što devojkama lome vilice
Za sve gazitelje živih i mrtvih, kolima i tenkovskim gusenicama
Za partijske haramije, tatove i razbojnike
Za lopuže, mafijaše, kriminalce, otimače i kradljivce
Za sve koji pljačkaju i kolju pod zaštitom države i nacije
I za tvorce nacionalističke naracije
Bez koje bismo bili samo ono što jesmo
Obične ubice, mufljuzi, podlaci, propalice, nesoji i lopovi
A ne ugledni političari, akademici, pisci, generali i popovi
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR