7 °

max 8 ° / min 1 °

Nedjelja

29.01.

8° / 1°

Ponedjeljak

30.01.

7° / 2°

Utorak

31.01.

7° / 1°

Srijeda

01.02.

8° / 1°

Četvrtak

02.02.

7° / 2°

Petak

03.02.

7° / 1°

Subota

04.02.

5° / -1°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Američki papiri: Vilson piše da su Srbi u Crnoj Gori učinili stvari koje bi svjetska javnost osudila, da su opštepoznate

Istorija

Comments 0

Američki papiri: Vilson piše da su Srbi u Crnoj Gori učinili stvari koje bi svjetska javnost osudila, da su opštepoznate

Autor: Antena M

  • Viber

Priredio: V.J.

Iza kulisa Mirovne konferencije, tokom aprila i maja 1919. američki predśednik Vudro Vilson, koji od januara te godine neprestano boravi u Parizu, suočavan je u poplavi drugih neriješenih svjetskih pitanja s oprečnim procjenama i sugestijama oko raspleta sudbine Crne Gore. 

Dok se u tom periodu čekalo da Amerikanac koga je upravo Vilson delegirao, vojno-obavještajni potpukovnik Šerman Majls, te Britanac De Salis, obave svoja istraživaja situacije u Crnoj Gori i predoče preporuke za sudbinu ove ratne saveznice Majlsov konačan izvještaj od 19. maja 1919. na linku je dolje iz dostupne arhivske građe je evidentno da Vilson, u nedostatku bilo kakvih drugih liše svojih snažnih moralnih ośećaja, i dalje, koliko je bio u moći s obzirom na pogoršano mu zdravlje, nastoji da održi u fokusu pitanje Crne Gore i osigura kakvo-takvo pravdeno rješenje za nju; čak i ako mu najbliži saradnici, na izvjesne načine, sugerišu suprotno ili potpuni otklon od crnogorskoga pitanja.

Jer, kako Vilsonu piše jedan od saradnika, „pretpostavljam da je upotreba američkih trupa za okupaciju Crne Gore, suzbijanje sukobljenih frakcija i DOBIJANJE POŠTENOG GLASANJA LJUDI o njihovoj budućnosti NEIZVODLJIVO”.

Slijedi novi set dokumenata, objavljeni su 1966. u ediciji „Papiri Vudroa Vilsona” (urednik Artur S. Link, Princeton University Press, LVIII, passim).

-----

VILSON SRPSKOME AMBASADORU M. VESNIĆU U PARIZU. - Pariz, 21. aprila 1919. 

Dragi moj gospodine ministre: Skrenuta mi je pažnja na činjenicu da poznati Crnogorci (known Montenegrins) još uvijek leže u zatvorima u koje su ih strpale srpske trupe [Vilsonu je činjenice o srpskom teroru u Crnoj Gori  notom od 7. aprila 1919. poslao crnogorski premijer u egzilu Jovan Plamenac, prim].

Takve okolnosti su, naravno, vrlo potresne. 

Nemam sredstava, a možda ni prava, da sudim o uzrocima ili provokacijama u ovome slučaju, ali možda ćete mi dopuštiti da, kao iskreni prijatelj Srbije, skrenem pažnju na okolnosti i predložim da se srdačni i zadovoljavajući odnosi s Crnom Gorom teško mogu uspostaviti na takav način. 

Moje srce je toliko za velikodušnost i prijateljstvo da je možda ponekad sklono da zavede moju glavu; no moja vlastita praktična procjena je da je liberalan put uvijek mudar, osobito u odnosima kakve pokušavamo uspostaviti.

Iz ovih razloga usuđujem se skrenuti Vašu pažnju na ovu stvar i siguran sam da se mogu pouzdati u Vašu velikodušnost da je razumijete. - Srdačno i iskreno Vaš, [Vudro Vilson]

-----

OD MILENKA R. VESNIĆA. - Pariz, 26. aprila 1919.

Moj dragi gospodine Predśedniče: Čast mi je potvrditi prijem Vašeg izuzetno ljubazna pisma, na kojemu Vam se najiskrenije zahvaljujem. Moja je zahvalnost utoliko veća, što mi Vaša otvarenost daje dugo željenu priliku da Vam objasnim crnogorsko poglavlje u jugoslovenskome problemu… 

Istovremeno bih odmah dodao, da nijesam propuštio obavijestiti moju Vladu o interesu koji Vi u svome velikodušnome prijateljstvu imate za Crnogorsku stvar (Montenegrin affair), te sam unaprijed uvjeren da će kraljevska vlada [Kraljevstva SHS, prim] uzeti Vaše poglede u svako moguće razmatranje.

Mogu li nadalje dodati, da mi je njegova ekscelencija g. Šarp [Vilijam G. Šarp, do aprila 1919. američki ambasador u Parizu, prim] već skrenuo pažnju na uputnost da se promišljeno postupi prema Crnogorcima koji su umiješani u nedavne političke nemire; a osobito da se odgodi izvršenje kazni do konačnoga sklapanja mira. Molio sam svoju Vladu da u potpunosti uvaži ovu sugestiju i srećan sam što mogu reći da je izjavila da je spremna djelovati u skladu s njom…

Crnogorci su Srbi onoliko koliko su stanovnici Nju Džersija Amerikanci. Stanovništvo tih gorja je rodoljubivo kao i najodaniji građanin Srbije; i uvijek je težilo ponovnom ujedinjenju u jednoj državi s drugim Srbima.

Od Vašega proglasa u Vašim slavnim porukama [deklaraciji Četrnaest tačaka iz januara 1918, koja, nota bene, proklamuje poslijeratnu obnovu nezavisnosti Crne Gore, prim], od obećanja narodima prava da raspolažu svojim sudbinama, a osobito od trenutka kada je cijela jugoslavenske rasa vjerovala da je na pragu sjedinjenja u jednoj slobodnoj i demokratskoj državi budući da su nam naši rođaci Hrvati i Slovenci uspjeli uhvatiti s nama u kolo smatrala su naša braća Crnogorci da i oni, možda više nego iko drugi, imaju pravo ostvariti svoj vijekovni san i da im to pravo niko neće osporiti.

No, osim nacionalnoga sentimenata, na taj ih je put naćerala autokratska i tiranska vladavina kralja Nikole, osobito jer su uviđeli da ih on ne gleda kao građane, već kao stoku kojom treba trgovati (but rather as cattle to traffick in)…

Stoga molim da mi vjerujte da su kralj Nikola i njegovi sadašnji saradnici ljudi koji potpuno ne zaslužuju interes koji im pokazujete u veličini Vašega srca; i da bi naprotiv taj interes mogao samo da odrazi sijenku na Vašu ličnost, što bih žarko volio da se čuva se od svih pogrešnih tumačenja.

Ako svijet želimo učiniti bezbjednim za demokratiju, molim Vas da mi vjerujete da kralj Nikola nije čovjek koji bi to mogao osigurati, budući da je oduvijek bio autokrata, tiranin, cijeli svoj život već osam decenija — to je njegova priroda stvari koja se vjerovatno neće promijeniti. Nažalost, njegov sin je, ako je mogue, gori od njega; a čak i da se bilo koji od njih promijeni, narod im nikada ne bi vjerovao. 

Drhtim pri pomisli da bi se pod Vašom zaštitom [kralj Nikola] vratio u Crnu Goru. Njegov povratak bi bio signal za novo krvoprolie, to bi bila prava nesreća za naše ljude.

Žao mi je što moram reći, imam razloga da se bojim da će ga Italijani pokušati vratiti, budući da znam da su organizovali ekspediciju u tu svrhu…. 

Vjerujem da ćete sve što sam rekao prihvatiti u duhu u kojem sam to napisao; - i imam čast ostati s poštovanjem, Milenko R. Vesnić

-----

OD ROBERTA LANSINGA. - Pariz, 30. aprila 1919.

Dragi moj gospodine Predśedniče: Pozivajući se na Vaše pismo od 26. aprila [vjerovatno se radi o već citiranom pismu Vesnića, neko drugo slično za taj dan nije objavljeno u ovoj publikaciji, prim], koje prilaže niz saopštenja u vezi s Crnom Gorom, moglo bi Vas zanimati da je Komisija [američka za pregovore o miru, prim] bila preplavljena saopštenjima takozvanog ministra vanjskih poslova i predstavnika kralja Nikole. 

Iako smatram da je mudro uz tako poremećenu situaciju kakva trenutno vlada u Crnoj Gori (disturbed situation as at present prevails in Montenegro) da zadržimo [ne saopštavamo] svoj sud o konačnome rješenju, iz izvještajâ koji su mi stigli sklon sam vjerovati da su kralj Nikola i njegovi protesti, poput od Vas proslijeđenog meni, ne predstavljaju ośećaj većine crnogorskoga naroda. 

Čini se da su Crnogorci podijeljeni uglavnom oko pitanja načina na koji će se pridružiti novoj jugo-slavenskoj kraljevini; neki žele široku lokalnu autonomiju, a drugi blisku političku zajednicu s Jugo-Slavijom. Oni koji žele potpunu nezavisnost ili povratak kralja Nikole vjerovatno ne bi predstavljali više od relativno male manjine.

Na prijedlog g. Balfora [britanskoga ministra vanjskih poslova, prim], anglo-američka istražna komisija je na putu za Crnu Goru, u kojoj će, prema Vašem imenovanju, Sjedinjene Države predstavljati potpukovnik Šerman Majls. 

Neću propuštiti da Vam skrenem pažnju na suštinu svakog izvještaja koji se odnosi na želje naroda Crne Gore, a koji ova Komisija može predočiti. - Dragi moj gospodine Predśedniče, s poštovanjem Robert Lansing

-----

ROBERTU LANSINGU. - Pariz, 2. maja 1919. 

Dragi moj Lansing: Jako sam uznemiren ovom situacijom u Crnoj Gori (I am very much disturbed about this Montenegrin situation). 

Kada tražim objašnjenja od g. Vesnića i drugih, oni odgovaraju samo optužbama protiv Kralja Crne Gore, on [Vesnić] u tome vidi starijeg optuženika koji je međutim sada u Parizu i ne igra nikakvu direktnu ulogu u crnogorskim poslovima; a ni posrednu, jer mu nije dopušteno da komunicira sa svojim narodom. 

Ne mogu se oteti utisku da su se Srbi jako oholo ponašali i učinili stvari koje bi svjetsko mnjenje sigurno osudilo, da su opšepoznate (I cannot escape the impression that the Serbian have taken a very high-handed courske and have done things that the opinion of the world would certainly condemn, if they were generally known); i jako bih volio Vaš savjet kako se nositi s cijelom problematikom. 

Bi li bilo moguće viđeti gospodina Plamenca i pokušati u ličnom razgovoru izbliza sagledati cijelu situaciju ili je to moguće dopisivanjem? - Srdačno i sa poštovanjem, (Vudro Vilson)

-----

OD JOVANA S. PLAMENACA. – Neji na Seni, 3. maja 1919.

Gospodine Predśedniče: U službenome izvještaju Mirovne konferencije od 28. aprila kaže se da su delegati svih savezničkih zemalja učestvovali na plenarnome zasijedanju, održanom toga dana s ciljem stvaranja pakta Lige nacija (League of Nations). 

Tu se ne pojavljuje ime Crne Gore, kao saveznice.

Odlučno protestujem protiv ove nove povrede suverenih prava Crne Gore, ratne saveznice velikih sila. Jesu li pravda i moral Saveznika mogli dopuštiti da u organizaciji ove Lige nacija učestvuju države koje nijesu prolile ni jednu kap krvi za zajedničku stvar. S druge strane, saveznička Crna Gora, koja je toliko žrtvovala u ljudstvu i materijalu, nije pozvana da u istome uzme učešće.

Ovi nepravični postupci nikada se ne mogu opravdati pred istorijom. Štoviše, oni će nositi klicu novih krvavih sukoba, kobnih za razvoj čovječanstva.

Ovakvi postupci ne bi smjeli biti dopušteni u ovome svetome savezu nacija. Učinili bi ga previše sličnim onom iz Beča 1814. godine, koji je bio utemeljen na nepravdi i kao takav ubrzo prepoznat kao lažan. - Imam čast biti, gospodine Predśedniče, Vaš najposlušniji, ponizni sluga, J. S. Plamenac

-----

BILJEŠKE SA SASTANKA „VIJEĆA ČETVORICE”. - Kuća predśednika Vilsona, Pariz, 7. maja 1919, 11 sati. […]

- VILSON. Imam pismo od Crnogoraca, potpisao gospodin Plamenatz, koji sebe naziva „predśednikom [Ministarskoga] savjetaa”; traže mjesto na [Mirovnoj] konferenciji, kao saveznička i zaraćena sila.

- LOJD DŽORDŽ [britanski premijer]: Istina je da su se borili na našoj strani; ali su sigurno izdali Srbe.

- VILSON: U svakom slučaju, pitanje prisustva Crnogoraca se ne postavlja za današnju śednicu; doći će na red kad se bude radilo o pregovorima s Austrijancima.

- LOJD DŽORDŽ: Nikada nijesmo donosili odluku o poziciji Crne Gore. Mislim da smo izjavili da ona ima pravo da bude predstavljena na Konferenciji, ali smo dodali da ne znamo ko bi je mogao predstavljati u ovome trenutku.

- VILSON: Moj je utisak da su Crnogorci već neko vrijeme bili prilično brutalno tretirani od strane Srba (My impression is that the Montenegrins have for some time been treated rather brutally by the Serbs). 

To sam komentirisao gospodinu Vesniću; on mi je odgovorio optužbama protiv Kralja Crne Gore, koje bi mogle biti sasvim opravdane, ali koje nijesu poenta u ovome pitanju. 

Mora se znati kakvu ćemo odluku donijeti o predmetu učešća Crnogoraca u pregovorima o austrijskom ugovoru [mirovnom ugovoru sa bivšom Austro-Ugarskom, prim]…

-----

H.VAJT PREDŚEDNIKU VILSONU. - Pariz, 15. maja 1919.

Poštovani gospodine Predśedniče: Pozivajući se na Vaše pismo od 2. maja g. Lansingu i nastavak prepiske u vezi sa situacijom u Crnoj Gori, prilažem vam za informaciju kopiju izvještaja koje je pripremio dr Dej, tehnički stručnjak, o ovome pitanju, koji vjeruje da agenti Kralja Crne Gore, sada u Parizu, ne zastupaju stavove većine Crnogoraca i koji, nadalje, navodi da, po njegovome mišljenje, američka vlada ne bi trebala podržavati tvrdnje Kralja.

Prilažem kopije određenih saopštenja koja iznose stavove protivnika Kralja, a koja su primljena od g. Radovića [Andrije], predstavnika Crne Gore u Parizu [Radović je bio član delegacije Kraljevine Srbije na Mirovnoj konfrenciji u Parizu, prim]; i predlažem da se s obzirom na raznolikost iznesenih tvrdnji, učine napori da se odgodi konačno rješenje pitanja do povratka istražne misije Majls-De Salis, koja je poslana u Crnu Goru. - S poštovanjem, Henri Vajt

-----

SAŽETAK IZVJEŠTAJA TEHNIČKOGA STRUČNJAKA” DEJA O CRNOGORSKOME PITANJU KOJI JE DOSTAVLJEN VILSONU.  

Dej sugeriše da postoje samo dva zamisliva politička smjera za Crnu Goru: nezavisnost ili ujedinjenje s novom jugoslovenskom državom. 

„Nezavisnost”, saopštio je, „pod sadašnjim uslovima čini se apsolutno neizvodljivom. Zemlja je tako mala i tako loše obdarena da u ekonomskome, kao i u političkome i vojnome aspektu ne bi mogla opstati sama”. Oni koji su zagovarali nezavisnost doista su se zalagali za kralja Nikolu i „stvarno su igrali na ruku Italiji”. 

Ujedinjenje s Jugo-Slavenima, vjeruje Dej, sigurno će doći, budući da su Crnogorci s njima dijelili zajednički jezik, vjeru i ekonomske interese. Većina Crnogoraca je politički relativno ravnodušna i traži samo da ih se ostavi na miru. 

Od politički aktivnih skupina, rojalistička stranka podupre tvrdnju Nikole i ima podršku možda 10 odsto stanovništva. Najveća i najuticajnija skupina je stranka za ujedinjenje s Jugo-Slovenima, koja se zalaže za ujedinjenje s Jugo-Slavijom, ali uz znatnu autonomiju Crne Gore (but with considerable autonomy for Montenegro). 

U ovoj skupini ima i nekih zagovornika republike, no većina bi vjerovatno prihvatila srpsku monarhiju pod uslovom da Crna Gora dobije „dostojno mjesto u jugo-slavenskoj državi” („a dignified place in the Jugo-Slav State”). 

Prosrpska stranka, koja kontroliše privremenu vladu Crne Gore ali je vjerovatno ima još manje pristaša od rojalističke stranke (but probably had even fewer adherents than the Royalist party) želi „srpsku vladavinu u bilo kojem obliku"; i aktivno intrigira sa srpskim oficirima i agentima kako bi došlo do potpunog spajanja Crne Gore i Srbije. 

Dej je iznio interese velikih sila u Crnoj Gori: „Engleska i Sjedinjene Države su nepristrasne; Francuska je podržala pokret prema fuziji sa Srbijom; Italija ima za cilj da zadrži nominalnu nezavisnost pod monarhom [Nikolom], tako da može raditi preko Crne Gore na slabljenju jugo-slovenske države.” 

Dejove preporuke za američku politiku: „Pretpostavljam da je upotreba američkih trupa za okupaciju Crne Gore, suzbijanje sukobljenih frakcija i dobijanje poštenog glasanja ljudi o njihovoj budućnosti neizvodljivo. 

U tom slučaju čini mi se da će Sjedinjene Američke Države učiniti najviše za pravedno i trajno rješenje problema ako svoj uticaj usmjere na ujedinjenje Crne Gore s ostalim Jugoslavenima, ali djelovati kao moderator u represiji, samovoli i nasilnim mjerama Srba… U svakom slučaju, čini se da bi bilo vrlo nesrećno ako bi američka vlada učinila bilo što kako bi poduprla tvrdnje kralja Nikole koji je potpuno diskreditovan u svojoj zemlji i Italijani ga koriste samo za ostvarivanje vlastitih interesa na Balkanu”.

Nastavlja se…

           

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR