Pokvarena igračka, gluvo krme ili papagajska farma

Za Antenu M piše: Čedomir Drašković                        

Zapadni Balkan postaje sve suroviji srpski ćorsokak. Anegdotski jasno i slikovito to pokazuje dosadašnja politička „sudbina“ g. Dritana Abazovića. Kad se pojavio na društveno-političkom horizontu Crne Gore, od mnogih (prije svega od međunarodne javnosti) je bio dočekan sa simpatijama, čak i kao mogući „balkanski  Obama“. Onda su ga, iz neizvjesno utemeljene URE dotumbali – kao „crno na bijelo“…  Pa kao prvog „eksperta“? Da bi ga jedan od najmalignijih lidera velikosrpske ideologije, M. Bećković dočekao sa ovacijama? I „ponudio“ mu pobjedonosno „nošenje“ Beogradom, do Terazija. Slavljeni „albanski četnik“!?  Abazović je bio više nego naivan ako je pomislio da može dugo trajati u tom „savezu“.

„Srbi se moraju hitro, čim prije osloboditi ovog stranog tijela, šiptarskog malog Dučea“… Iznenada, potpuno nejasni „duče“ pokušava da se izvuče, da ne bude politički izigran i poništen, da u startu ne završi kao kolateralna šteta. Inače, onako zapaljiv i „praskav“ (kao petarda) ostaće tragikomično nejasan, i bukvalno apsurdan - koketirajući sa tim politički „opasnim kamelionskim sojem na Balkanu“. Sigurno je, kod njega ni ova iznenadna „popravka“ nije zbog toga što mu je proradila „savjest“. Praktikanski je to neki obrt, kojim sa (neke nove) političke putljage pokušava da bude kooperativniji sa domaćom javnošću. I naročito sa zapadnim „partnerima“.

Koliko li su se samo Crnogorci i Crna Gora za srpstvo, tj. za zasužnjeno pravoslavlje žrtvovali! I bili istinska istorijska braća, i granitni saveznik i oslonac. Da bismo im odavno sve otvorenije smetali kao najveći neprijatelji. Crnogorsko autentično slobodarstvo, i spontani antifašizam – suvišni su za megalomanski varijete, i uski nacionalistički koridor srpske duhovnosti i kulture. Kojim evo dva stoljeća bukvalno terorišu Balkan! Zbog proizvoljnih ambicija o imperijalnom „pravu srpskog naroda“, sljepački zagledani u „jedinstveni kulturni prostor Srba“ na Balkanu Očigledno –  vrćenje u krug!

Bez kraja, i bez normalnog povratka. Stvoren je drastično zapušteni, patološki sindrom: neizlječivi mentalni fenomen – kao međunarodni nacionalni problem. Vrebanje i „ćukanje“ grabljivice! Već izvjesno nesposobni da se dugoročno i suštinski bave mogućom stranom sopstvenog pozitivnog kontinuiteta događaja, racionalnog ponašanja, i istinitog društvenog razvoja. Stalno ih spotiče feudalni uspon „zle raške struje“, i vlastoljubivost  fatalno pohlepnih novijih „Nemanjića“. Ništa im nije „sveto“, što im se nađe na putu. Bezobzirno eliminišu „protivnike“, u istom „stilu“ kao i one svoje najveće autoritete. Śetimo se slučaja  Karađorđa, pa stravičnog Majskog prevrata 1903. godine, i potpuno nevinih žrtava Ivana Stambolića i Zorana Đinđića, na primjer. Prema tome, ništa nije neobjektivno ni kad je u pitanju odsustvo istorijskog „strpljenja“ prema Crnogorcima, Hrvatima, Muslimanima / Bošnjacima, Albancima, Makedoncima… Jednostavno, svi se nalaze „na putu“ srpskih bulaznija o nacionalnom organizovanju (nove varijante) „srpskog sveta“.

Iako nije bilo „vinovnika“ Osmanlija, Italijana, Francuza, Austrijanaca, Njemaca…, i za  izgubljeni rat 1991 – 1995. zvanični Beograd je morao da nađe krivca. Bilo je najjednostavnije galamiti: Zapad! Genšer i Njemačka, K. Solana, SAD… Iako je grohot identičnog razvaljivanja inicijalno došao sa istoka, od Rusije. Nezaboravna su, sa tim u vezi, i ona idiotska javna „paradiranja“ sa suđenjem liderima zapadnog svijeta? Što je najizvjesnije, još jednom su – nemjerljivo i jednako nerazumno – razorili i unazadili Balkan. I opet, kao i uvijek: samo Srbi nedužni i nevini, i stalno ugroženi. I stalno se – samo „brane“.

Kako je ostalo još od Heraklita: „Karakter je sudbina čovjekova“. Zašto Srbi toliko napadno aktuelizuju i veličaju Nemanjiće, pa „Zmaja Ognjenoga Vuka“, Miloša „Velikoga“, te kraljeve Karađorđeviće patetično iskonstruisane „oslobodioce i ujedinitelje“. Pa ne može zaslužna budućnost ni bez generala Draže, iako je i on izgubio rat? 

Ima šansu za povratak i  Milošević, jer kao i Vučić – bio je zaloga za – famozni „srpski nepoklek“. „Srbija se saginjati neće“, „Srbe ne smije niko da bije“, „Srbiju neće niko da ponižava“… Sada su već Srbi ponovo i nepodnošljivo „ugroženi“ u Crnoj Gori, na Kosovu, u Bosni i Hercegovini. Problemi i za Republiku srpsku, i u Hrvatskoj Srbi na „brisanom prostoru“. Kao da se krčka nova „zapška“.  „Vučić je najveće stvari uradio u istoriji Srbije“. I naoružao ih je, kao nikad prije. (Sve me ovo podśeća na jednu cetinjsku anegdotu: Poznati šeret Slobo „išćerao“ đecu „na vazduh“; i da se malo grudvaju. Iako pada kiša, više je vode nego snijega. „Što je ovo Slobo, zovi đecu u kuću, nagrdiće se“, doziva ga komšija. – Neka, neka; našao sam jedan dobar dječji sirup za prehladu, nekome ispao. Pa da se ne bači…).

Postaje sve potaman srpsko: sada već i „crnogorska narodna nošnja“, i „srpske gusle“, i „srpski guslari“; liturgijski „srpski tamjan“ svugđe po Balkanu. Pa institucionalizovane „Srpske kuće“ po Regionu, kao  klero-nacionalistički organizovane srpske zadruge za kulturu, nauku, obrazovanje. Sa grotesknom, koncepcijskim „sadržajima“ iz rada Srpskih nacionalnih savjeta. Sa srpskim TV, srpskim radio stanicama, srpskim novinama, srpskim štamparsko-izdavačkim preduzećima – za produkciju knjiga iz srpske nauke. Sa  programskim preokupacijama za što brojnija formatizovanja i štancovanja odimi-dođimi „srpskih stanovišta“, pa prelivodnih „Istina i laži“, do: „Tako su govorili naši preci“! Najzaslužniji i najpoštovaniji Crnogorci, recimo – probrani kao amanetnici  ovakvoga „srpskog sveta“!? Svi postali zavjetnici „srpstva“, od Triglava do Đevđelije… I „kaldrma“ za zamišljeni opšti, tj. jedinstveni „svetosavski“ identitet.

Usputno, stalno se izmišljaju i dodaju nove pobjede, i slavljenički nižu veliki uspjesi. Evo još jedne velike istorijske „srpska“ pobjede, junačke i vojničke. Bitka kod Sente! A to je bilo negđe oko 1500. godine, sukobila se (nedovoljno izvjesna) evropska koalicija sa Turcima.  Pa neki  zaludnji srpski „istoričari“, Rakovići i njihovi Joakimi tvrde: „Koje ne bi ni bilo da nije bilo Srba“? Država se postarala da obezbijedi „dokaz“: sugestivnan spomenik, novi spomen-kompleks u tom vojvođanskom gradu. Ko zna, možda će Bitka kod Sente nadmašiti  i „Srpske Termopile“, tj. Bitku kod Čokešine? I postati još jedna Čokešina… Kojeg li tragi-komičnog, paušalnog srpskog nasljeđa. Opasna duhovna mrtvaja – od mnoštva iluzija, proizvoljnih imaginacija i patoloških halucinacija. Do teških frustracija. Odnosno, sa koliko uživanja i uživljavanja se većinski unose u takvu političku i mentalnu dehumanizaciju, u sopstveno tužno – duhovno i kulturno ponižavanje. Već tradicionalno ugrožavanje uma, i izuzimanje razuma! Ludo  i nezaboravno… Što se neko našalio: - Ti ljudi su „šenuli“, kao da jedu cvrčke.

Čini se neprolaznom ozloglašena „prljava balkanska krčma“. Preživjela je i „Balkansku tamnicu naroda 1918 – 1941. godine“, i njeno međunacionalno „pospremanje“ 1941 – 1945. Na sljedeće, evropski markirano balkansko „borilište pasa“ nije se čekalo mnogo. Nahrupilo je toliko negativne energije – da se u stravičnom kovitlacu, sa enormnim žrtvama – uništi sve ono što je u miru jugoslovenskom decenijama uspješno grđeno. Povedeno je krvničko kolo, ponovo: „Da zaštite ugrožene Srbe u Regionu“!?. Uvijek srpski garant - spreman za sukobe. Nepopustljivi neprijatelj spontanom i dobrosusjedskom zajedništvu balkanskih naroda! Po recepturi iz brojnijih ranijih sukoba i ratova. Bez čula i osjetila: - Gluvi slijepo ide kud je naumio.

Poslije sumanutog raspleta, i velikog ljudskog – međukonfesionalnog ništavila, na jedinstveni balkanski način ostajemo još više mentalno i emotivno razbijeni, društveno rastureni. Još u  magluštini i tami od nedavnih posljedica, i podrhtavanja novih neizvjesnosti, a srpski predśednik Vučić, kormilar „srpsko sveta“, već navigava sa novom zamkom: „Open Balkan“. To je njegov izum, novi „servis za budućnost Zapadnog Balkana“. Čak legalno, i međunarodno tolerisano.  Oni koji su umislili da su „nebeski narod“, da su iznad, naviše – da trebaju biti svod za sve nas – opet oblijeću i nasrću. I izmanipulisanom, zlurado naivnom narodu utrpavaju svoju opasno zaraženu političku robu, ovaj put – puzajući, imperijalni srpski klero-nacionalizam.

I dalje znači, kao u nedavnom zemanu. Poslije toliko proćerdanog dobra, uništenog i unesrećenog naroda – sve je opet nalik?  

Kao da ne može ništa ostati mirno i dugoročno, ako je utemeljeno na racionalnom optimizmu? Naročito je besmisleno, tragično besmisleno, idiotski besmisleno – kad nam nemoralni i sebični političari torokaju o pomirenju. Kao da su se đeca juče pokoškala…  Živjeti se mora – suživot u miru; vjerska i nacionalna tolerancija, i teritorijalni integritet. Ali to remete i provociraju: oni koji stalno uopšteno brbljaju o (nekakvom imagiranom)  pomirenju! Drsko i bezobrazno, podmuklo vrijeđaju tuđe rane. Politikanske protuve „mire“ žrtvu i dželata! Dok dželat i dalje mjerka i vreba! To je najgadniji dio ideološke i klero-nacističke perverzije! Na putu kontrolisanja, posijedanja, i konačnog zaposjedanje Balkana: „Bez Hrista sa tri prsta, zemlja je nedođija“…

Karađorđevićka kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno kraljevina Jugoslavija je ostavila mnogo animoziteta, mržnje, tragičnog razdora. Jer je bila samo put do „velikog miraza“, zakulisni projekat za ostvarivanje programa Velike Srbije. To je u II sv. ratu automatski proizvelo dvije osvetničke nacionalne vojske vodećih sudionika: četnike i ustaše. Poratna Jugoslavija, ili „nova Jugoslavija“ je bila potpuno drukčija – baš „nova“!

Postavljena i građena na kulturološki zdravim temeljima; i socijalno, i društveno davala je mnogo humanih namjera, i dobrih iskustava. Ali, u svojim njedrima imala je mnogo opasnih političkih prerverznjaka, i pritajenih neprijatelja. Tek što su Jugoslaviju onako krvnički razvijali, evo ih iznenada: Slaveći međunarodno osuđene ratne zločince kao nacionalne heroje! I sa formalnom inicijativom Crkve Srbije, pokrenut je ponovni politički proces za spašavanje „ugroženog srpskog naroda“, ovaj put u Crnoj Gori. „Ne damo „srpske svetinje“! „Geopolitičkim“ crkvenim molebanima i litijama stavljaju pod „zort“ Crnu Goru. Da bi joj  definitivno oteli viševjekovne crnogorske crkve i manastire: jer su to „srpske svetinje“!?! Crna Gora teroriše i ugrožava srpski narod!?! Ovaj najnemoralniji, i najvulgarniji mogući politički prevrat Crkve Srbije, okarakterisan je kao veliko, istorijsko svijetlo slobode u Crnoj Gori. A vlast ovih čemernih ravnogorskih „slobodara“ kao – „prva reformska vlast u Crnoj Gori“!

Uvijek je neizvjesno vrijeme kad niko ništa ne uči – na greškama. I pored realnih poteškoća, koje su sve više opterećivale funkcionisanje SFRJ (nekontrolisano jačanje neefikasnih, pa i veoma retrogradnih republičkih oligarhija – odnosno gušenje centralnog sistema upravljanja Državom. Zatim neadekvatno kritičko promišljanje kapitalnog društvenog i socijalnog programa („Fabrike (ne)radnicima“, umjesto zaokreta ka tržišnoj ekonomiji). Potom, sve više „olinjala“ jednopartijska komunikacija upravljanja na svim nivoima. Ipak, što je bilo jedinstveno važno: Jugoslavija je bila zaliječila stare i teške rane (1918 – 1945.), i objektivno dostigla ljepotu druženja, snagu suživota, i progres jugoslovenstva. Nažalost, grunuo je tragični stampedo onih koji uporno pokušavaju da liječe komplekse svojeg vjekovnog istorijskog „praznog hoda“. Nevjerovatno je koliko je SFR Jugoslavija dobra donijela, i koliko je poslije njenog nestanka ostalo premalo razboritog i poštenog balkanskog geopolitičkog promišljanja. Nedavno je u jednom intervju, mnoge oduševio poznati košarkaški trener Bogdan – Boša Tanjević.

Mentalno jak, intelektualno pošten i dosljedan. Direktno ga pamtim iz Sarajeva, iz najboljih godina B i H i S F R J.  Kakvo njegovo pošteno śećanje na duge jugoslovenske dane i godine, zajedništva, sporta, društva, druženja, ličnog poštenja. Ćosić, Kapičić, Slavnić, pa Mirza Delibašić „duša moja“. I Mate Parlov, „anđeo jugoslovenstva“… A o jednoj košarkašici: „Bila je mnogo lijepa, izuzetno zgodna: lijepa kao Jugoslavija!“. Može li što više – od istine – da ponudi poštena ličnost? Ne može!  Ili Fihreta Jahić, Lepa Brena – snažni simbol zdrave jugoslovenske energije. I to na njenom samom jugoslovenskom kraju: dok su je monstruozno rastrzali manijakalni političari i njihovi klovnovi. Brena je imala više od 500 koncerata – od dvije do tri hiljade posjetilaca u dvoranama, do fantastičnih 120.000 poklonika jugoslovenskog „hora“ – koncerta   na stadionu. U Sofiji je, takođe na stadionu, pjevalo sa Brenom 70.000 oduševljenih pośetilaca… 

Iznenadnom, smišljenom akcijom vojnih snaga bosanskih Srba u srebrničkoj regiji, izdvojeno je i automatski ubijeno 8.372 muškarca muslimanske vjeroispovijesti! Da bi danas „ogorčeno“ protestvovali brojni Srbi cijelom širinom moralnih balkanskih gudura i golometina.  Naročito u ratnom derivatu, Republici srpskoj: Nije bilo genocida! Narod koji je „iznjedrio“ Šešelja, Karadžića, Mladića, Plavšićku, Krajišnika, pa nanovo – Dodiga. U neočekivanom mnoštvu podržava, zastupa, pa čak i slavi svoje „ratne heroje“, međunarodno sankcionisane ratne zločince!? Počev od onog malog procenta vlastodržačkih, srpskih crkvenih i svjetovnih elita, mnogi Srbi su već toliko umišljeni u svoju „izuzetnost“ – toliko su „zdurljivo zorljivi“, i napaljeni u  isticanju imaginarnih nacionalnih zasluga, uspjeha, pobjeda – da to najblaže rečeno izaziva podozrenje i odioznost okoline. Treba prvo da počnu (vaspitno kao u obdaništu) sa dječjom podukom: „Lako je prutu da se sokoli / Da bije đecu kad ga ne boli“. Da bi shvatili glavni nauk: – Lako je „rđi“ da se zori i junači u čoporu!

Propagandne magline i političke halabuke služe se i tako nastranim lažima, kao onom o turskom spaljivanju mošti sv. Save na Vračaru (prije više od četiri stotine godina). To narodno „nadanuće“ je bilo potrebno radi treniranja „rsa“ nacionalnoga,  i da se emotivnije doživljavaju temelji Sabornog hrama na toj lokaciji. Neovisno od poznatih naučnih stavova dijela srpske javnosti! Neumorno – kontroverzno, nedosljedno, voluntaristički.

Fašisoidne naplavine pogotovo nemaju budućnost (jer svaka isključivost sama sebe pobijedi). Što bi rekao sve manje „zagonetni“ patrijarh Porfirije: „Sa Crnom Gorom na dobro svih“? Da je jasno i iskreno – nije! Da je u interesu istine – nije! Da je duhovno – nije! Da je duhovito – nije! Da je nešto kukuljasto, zluradosti radi – to je! U duhu beogradskog Akta o osnivanju SPC iz 1920. godine, svakako. Potpuno identično i sa Zakonom o SPC iz 1929. godine, koji propisuje, potpisuje i proglašava kralj A. Karađorđević. Takođe, srpsku „Hristovu crkvu“ saobrazio je i Ustav SPC iz 1931. godine – koji je nametnut na vrhuncu Šestojanuarske diktature. I još nešto, takođe vrlo uputno, očigledno: Od dvadeset i jedne pravoslavne eparhije sa južnoslovenskih prostora, koje su administrativno, unitarno uvučene u jedinstvenu državnu SPC kraljevine Karađorđevića – niti jedna u svom imenu nije imala naziv, odrednicu, pridjev: „srpski“? Kako se onda (niotkuda) „dośetiše“ lažnog kontinuiteta „osam vekova svetosavlja“!?

(Nastavlja se) 

Prethodne djelove pročitajte na sljedećim linkovima: