Pingvini sa Madagaskara

Za Antenu M piše: Čedomir Drašković

           Nerazumno i neshvatljivo: savremeni svijet je sve više ugrožen fenomenom „neprijateljskog profesionalizma“. Blokovske podjele, žandarmska isključivost „velikih sila“, Ujedinjene nacije kao formalni i nefunkcionalni „ukras“ svijeta. Državni autoriteti, narodni tribuni, i politički lideri… kao patetični cirkusni „artisti“. Političke parije i narodnjačke stranke – kao jazbine identično rizičnih „gospodara“. Na kraju i  potpuni, jedinstveni međunarodni  apsurd: vakcine kao največi domet medicinske struke i nauke, na frontalnom udaru paušalnih i potpuno iracionalnih „antivaksera“.

           Vučićeva Srbija (po svakodnevnoj bujici optužbi iz vrha vlasti, i njihovih dominantnih javnih  medija) – bez tužilačkog i sudskog pokrića – nije imala takvog kriminogenog domaćeg uzurpatora i mega lopova narodnog blaga – kao D. Đilasa? Aktivnog, vodećeg opozicionara, i predstavnika bivše vlasti. Uoči skorašnjih izbora, po istoj matrici se besomučno nasrće i na raritetno ugledne ličnosti, i izgledne protivkandidate za postojeću ego manijakalnu i komplotnu vlast.

          Đukanovićeva (i DPS) „diktatura“ u Crnoj Gori je sve vrijeme – od brojne klerikalne, pro-srpske tj. velikosrpske opozicije u Crnoj Gori – bučno satanizovana („Milo lopove“, „Milo ustašo“ itd.). I to upravo zbog onoga što je u Đukanovićevoj eri dobro, i najuspješnije rađeno: spoljna politika, i međunarodna koncepcija razvoja Crne Gore. Zbog čega će Đukanović državnički ubjedljivo ostati, kao trajna figura na crnogorskom horizontu istorije.  

           Vjerski nacionalizam na Zapadnom Balkanu je neuporedivo najopasniji kriminal, i najprofitabilniji biznis. Bujice neprijateljstava klero-nacionalističkih stranaka funkcionišu kao izuzetno funkcionalna i produktivna društvena i državna preduzeća. Uspostavljena na nivou retrogradne, banalne primitivizacije društva. Po mutiranom, propovijednom aktivizmu nauke i kulture. Sa generisanim glupostima o nacionalnoj posebnosti na jednoj, i pratećim „istorijskim“ neprijateljima na drugoj strani.

          Najveći srednjevjekovni, (naravno nepismeni) feudalni osvajač na Balkanu, S. Nemanja – sve je razorio dokle je stigao sa svojim mačem, i krstom novostvorene crkve: „Od Zemuna do Sredeca (u Bugarskoj), i na jugu do mora“… Čak je „postidio“ i vodeću evropsku ličnost toga doba, F. Barbarosu (sa kojim se slučajno sreo, dok je ovaj prolazio kroz Srbiju, u krstaškim pohodima). Barbarosa je jeo rukama, a Nemanja „zlatnom viljuškom“! Toliko „izuzetan“, Nemanja je u Kotoru (čak!) otvorio i prvu apoteku? Koja je, naravno, prije njega već postojala u tome gradu. Posmrtno je promovisan u „mirotočivog“, da bi (kao danas – po sve prisutnijim megalomanskim spomen figurama po Srbiji, ali i Crnoj Gori): mogao lakše ispod mantije da „sine“ mačem, ili „miri“ krstom. Da bi im i danas branio „srpske svetinje“… Čak i one – ranohrišćanske, vezano za arheološka nalazišta u Crnoj Gori. Koje su nastajale dok su davni paganski preci Srba još nomadski lutali po śevernoj Evropi. Nemanja „mirotočivi“, o kakvom danas znamo – nastao je u biografskoj obradi sina mu S. Prvovjenčanog: „Život sv. Simeona“.   I to gle čuda: po znatno kasnijoj verziji, (uobičajeno i tipično srpski): navodnom prepisu!? Pronađenom ni manje ni više nego – u Parizu…  

           Dok se savremena Srbija (u stilu imaginarnog lika i djela S. Nemanje) himnično miluši sa bogom („Bože pravde…“), istovremeno horski slavi i veliča kao svoje nacionalne heroje – čak i genocidne, međunarodno osuđene novije ratne zločince! Ili, ovih dana zvanični Beograd poslovno angažuje kao vaterpolo trenera crnogorskog državljanina (svjetski uzornog sportistu, člana „Kuće slavnih“) Mirka Vičevića. Kotoranina. Usputno, Vičević je nacionalno Hrvat. Vaspitan i podignut u porodici izuzetno uspješnih i uglednih roditelja (majka mu Cetinjanka, rodom sa Njeguša, pravoslavna. Otac domicilni Kotoranin, katolik). Kad bi razmišljali o uzornoj crnogorskoj porodici  – u mentalnom, intelektualnom i građanskom smislu –  mogla bi to među prvima biti porodica Mirka Vičevića. Odnosno, Beograd ga zamolio za sportsku saradnju, zvanično ga angažovali, a onda ga terenci, „sportski“ navijači dočekali sa ogromnim transparentom: „Šiptar, Hrvat, Balija – nisu moja bratija“! I grlatim skandiranjem: „Ra-tko Mla-dić, Ra-tko Mla-dić“… Odmah u suśestvu, po istom osnovu, druga „navijačka“ skupina je (opet na sportskom terenu) skandirala: „Južna Srbija, nikad Makedonija…“. Još maloumnije: nastavnik iz Novoga Sada, razdvojio đecu: odvojio pravoslavce, slikao se sa njima,  likujući: „Moja srpčad!“ Groza do nakarade…  „Zlo rađenje, gotovo suđenje“. Što bi bilo da su sistemski poštovali prosvjetiteljsku gromadu srpsku, Dositeja Obradovića? Umjesto promajnog vijorenja sa „svetosavljem“.  Isto kao što su podredili vožda Karađorđa Milošu  „Velikom“.

          „Krivi smo što smo ih pustili…“, misao je poznatog pjesnika. Kojega malo ko čuje. Na djelu je davnašnje političko šibicarenje, kojim se temelji ovakva kriza identiteta srpskog naroda. Sve prisutni mutant, karikaturalni je „dobrica“ Nektarije, i istovremeno „vitez“ Patrokle… Čim je neko tako visoko na ljestvici „idealnog“, postaje  sam sebi opasan. Lažnim istinama, i fiktivnim monolitima – nepopravljiva je greška „prvog dugmeta“. Jer „ko pogriješi pri zakopčavanju prvog dugmeta“ – ne može normalno završiti proces. Evo i još jednog redovnog nacionalističkog podražavaoca sa „Pinkovizije“: uvijek uredan, začešljan, svježe ofarban – „osnivač (čak!) Kongresa srpsko-američkog prijateljstva“. Pretenciozni dvostrukaš: za domaću upotrebu – inače uvijek razdrljeni svetosavski patriota.

           Do kada će moćni i „prosvijećeni“ Zapad da sa A. Vučićem igra „ćore bake“? Da podržava političke skandalizatore, umjesto da poštuje racionalne društvene stabilizatore na Balkanu?

           Dok bosanski potomci kmeta Simana, i izvorni srbijanski palilulci raspaljuju…, ne pomišljaju na hrišćanski „sakrament“, „svetu tajnu“, i obavezu – iz pričešća. Jer istinski vjernici ne lažu… Śetih se priče i naravoučenija o Pašinoj vodi! Naime, u turskom zemanu, bio neki dobrodušan paša. Dosta imućan, pa napravio veliku vodu za narod: podjednako blizu svima, vjernicima sva tri naroda. Danas se ne zna ko bi joj prvi dno produbio…

           Istinski vjernici vrijednosno nijesu nihilisti. Zbog takve izvjesnosti, zar nije u startu bilo više nego pogrešno praviti zadnju Vladu Crne Gore. Njeni vodeći nihilisti ne mogu biti istinski vjernici. No, kao jaje – jajetu: po državama Zapadnog Balkana trenutno kao u političkim ludarama. Umjesto da crkva bude izvorni i iskreni duhovni katalizator, koji se zalaže za zajedništvo, za zajedničko dobro za narod, Amfilohije je promovisao klerikalnu, jedno nacionalnu, manastirsku vladu Crne Gore. Za „pomodno“ obnašanje i frazeološko tumbanje građanski potpuno otuđenih struktura.

             Samo „drže govore“, nikako da „potrefe“ suštinu. Iako je pristup istini uvijek najjednostavniji. URA primarno iznevjerila glasačku podršku građansku i suverenističku, i pricufuknula „jedinstvenoj srpskoj listi“. Omogućila im demokratsku većinu – za organizovanje Parlamenta, i sastavljanje Vlade. Ispostavilo se, kakvi su – „i kliker bi pokvarili“. Kako je tamo utrčao, Abazović nenadno i istrčava. Pretrčavanje je najgora stvar, i među đecom. Prevaga Dritanove  „narodne volje“, ode na drugu stranu: nestade „većinske volje naroda“ Bečićeve parlamentarne „većine“. Umjesto da se vajni lideri trude da jačaju povjetrenje sa narodom, i nastoje da mu budu institucionalni oslonac – oni i onako snevoljenom puku (milozvučno  „poštovanim građanima“) samo - uporno ispiraju mozak.  Radi svojih povlašćenih pozicija; i vrlo zavidnih namještenja. Između njihovog navodno visoko vrijednosnog pozitivizma, i potpunog nihilizma – samo lični interesi.

          Nekad davno, 1968. godine direktno sam bio u toku sa poznatim studentskim demonstracijama u Sarajevu. U Beogradu je počelo, i nažalost stalo: bez valjanog pomaka u nastojanjima da se krene sa prioritetnim društvenim reformama. Počev od zaokreta ka tržišnoj ekonomiji, laganom uvođenju višestranačja (za početak SKJ i SSRN kao budući, recimo, „republikanci“ i „demokrate“), zatim jačanje institucija – počev kohezionih, zajedničkih saveznih. Suzbijajući sve više suprotstavljane, birokratske oligarhije na svim nivoima, počev od republičkih. I onih bezbrojnih malih crvotočnih štetočina, udomljenih i umnožavanih  u ogromnom i sve više besperspektivnom gigant „preduzeću“, sve više lažnom državnom kolosu: Savezu komunista. U kojemu se nekontrolisano uvlačila pojedinačna pretencioznost, lažna odgovornost,  „disciplina“ bez obaveza.  Objektivno, suštinski sumnjivi postaju najgrlatiji, čak i podrugljivi kritičari. Proradila je „mašinerija“ pripravnih uličnih galamdžija i bukača, novih revolucionara, u jurišnom obaranju svega bivšeg. Da bi ponovo udomili svoje neznanje i nerad, ili da konačno išćefe svoje davne ideološke traume.

           „Spremni smo na sve ishode!“, više je nego očigledan obijesni ruski predśednik V. Putin – u kratkom najavljivanju ruske vojne invazije na Ukrajinu. „Da očistimo Ukrajinu od fašizma“…

           Na drugoj strani – jednostavna biblijska čistota: „Što manje trebaš, više imaš“. Što bi Bosanci nekad šaljivo rekli: „Lijepo je, bolan, da se makar ćuje“. (Danas, poslije već dužeg penzionerskog staža, smatram dva svoja najveća „uspjeha“: nijesam (prije 20-tak godina) prihvatio mjestu gradonačelnika Cetinja, a prije toga – ni prelazak u tadašnji Titograd, za direktorsko mjesto koje obezbjeđuje stan). 

           Mnogi tipski „Pingvini sa Madagaskara“ (metaforički rečeno) nametali su mi se još od pomenutih studentskih demonstracija. Nijesam ih zaboravljao; ponešto sam od toga ovlaš  notirao u tekućim tekstovima. Pokušavao sam sa humoreskom, i sa ovećom klasičnom pripovijesti na tu temu… I odlagao, shvativši da je za takav širi panoramski kontekst neophodan zahvat romanesknog revalorizovanja. Nažalost, takve teme nijesu trebale da čekaju: bile su, i ostale prioritetne.

(KRAJ)

Prethodne djelove pročitajte na linkovima ispod: