Naš Zdravinja i njegovi 'singapurćani'

Za Antenu M piše: Čedomir Drašković           

Čini se da je jedno od najvećih zala, i nesreća savremenog svijeta – što je sve manje skromnih ljudi! Odnosno ljudi koji znaju što rade, i koji se bave „svojim poslom“. Istiskuju ih zlotvori vlasti, novca, moći… Zli i iskompleksirani, suštinski mali ljudi: ponašaju se razbojnički; a često postaju i zločinci s predumišljajem…

Identitetske tenzije u Crnoj Gori traju više od dva vijeka. Od ruskog nagovještaja „slaveno-serpskog“ carstvu na Balkanu, u vrijeme Napoleonove invazije (početkom XIX vijeka) – počela su beogradska nacionalistička talasanja. Uslijedila je velika Karadžićeva, kolonijalna i posvajačka kulturna „reforma“, odnosno krucijalni velikodržavni strateškoi projekat, Garašaninovo „Načertanije“ (1844. godine). Karađorđevićka kraljevina 1918 – 1941. godina, počela je konceptualnim dinastičkim prenemaganjem kao „zajednica“ – Srba, Hrvata i Slovenaca. Bez i formalnog pominjanja Crnogoraca, Makedonaca, Muslimana, Albanaca i dr.  Zatim, ono što je i bila prelazna forma ka imperijalnoj Srbiji, Kraljevina Jugoslavija. A onda ni jedno, ni drugo – nego „diktatura kralja Aleksandra Karađorđevića“, kao predzadnji skok grabljivice.

Na razne načine varana i iskorišćavana Crna Gora od strane zvaničnog Beograda, reagovala je 1918. godine klasično, vojnički i ustanički – protiv nemilosrdnog srbijanskog „bijelog terora“. Božićnim ustankom crnogorskog naroda! U koji su vidno uzeli učešća i Muslimani i Albanci, što se nedovoljno potencira. Prije toga je, naravno, sa Srbijom pokušavano i političkom varijantom: Federalističkom koncepcijom ujedinjenja. Federativno, ravnopravno, „bratski, ruku pod ruku“. No, svaki posao sa prevarantima – biva nova prevara i nova muka. Zbog toga su i sva ona neprestana politička kumbuljanja između Crne Gore i Srbije: federalisti i unitaristi, zelenaši i bjelaši, pravaši i krilaši,  partizani i četnici, antifašisti i fašisti…, samo dobro poznato presipanje iz šupljeg u prazno. Jednostavno i principijelno: Srbi uporno prepravljaju, i „stvaraju“ prošlost – radi formalno sadržajnijeg pravljenja budućnosti! Mahom, sva njihova izučavanja i tumačenja prošlosti, znače adekvatno prilagođavanje tome cilju. Zbog toga je Srbija danas  u neizvjesnom talasanju, u pravoslavnoj plimi sa ruskim GRU i sličnim, sa njihovim sajber  „tajnovidcima“. U velikom je defetističkom Pogonu oportunih, i skeptičnih „širokih narodnih masa“. Iz bivšeg komunističkog lagera  –  u novo vjernike Crkve Srbije? Dojučerašnji proleterijat, kao dio radničke klase širih razmjera  – opasno je zalegao za interese i u slavu klero-nacionalnog ravnogorskog bratstva.

Sa tim u vezi, još jedan veoma aktuelan i značajan dan na Cetinju, prošlog ljeta (2021.). Protestni skup Cetinjana i zdravorazumskih crnogorskih građana na prostoru oko spomenika „Lovćenska vila“.  Protiv aktuelne anticrnogorske (gluvo-nijemo-dementne) vlasti velikosrpskih „kotrljana“. Protiv njihovog nasilnog posijedanja, odnosno degradiranja i urušavanja crnogorskih institucija i ustanova. Protiv frontalnog derogiranja i ponižavanja Crne Gore. (Što bi rekli „Buksovci“, sa njima bi „i prase poluđelo“). Odnosno, lijepo sunčano vrijeme , a oko „Crnogorske vile“ još ljepše: Prepuno! Mladog i racionalnog, optimistčnog svijeta! Sve je u lakom gibanju, sa vijorenjem brojnih crnogorskih zastava. Ima naravno predstavnika i najstarijih generacija. Posebno mi prijatan susret sa Krstom, prosvjetnim radnikom, kasnije bio i u diplomatskoj službi. Poznajemo se još od osmogodišnje škole. Zet cetinjski, katunski: došao iz Podgorice, prvi put bez supruge.

U večernjem izvještavanju TVCG, čini se trenutno još slabunjavijem „servisu svih građana“ – kažu da je bilo oko 2.000 protestanata. Neki drugi su izvještavali da je bilo i do 12.000 učesnika. Može i slučajna greška: viđećemo koliko ima nade, poslije uspjele mantijaške revolucije „Ne damo srpske svetinje“, i „srpska sloboda“ za Crnu Goru? Poslije, znači, takvih Parlamentarnih izbora, ekspresno novi direktor Raonić (kako je sam obećao): poveo je TVCG „da uzme svoje mjesto u društvu modernih i profesionalnih javnih servisa“. Svakako dobra ambicija, i dobra namjera. No, da vidimo i objektivno pouzdanje koje mu omogućavaju lične kompetencije. (Mogao bi mu se pokazati nedovoljnim horizont prigradski, ako je novoformiranoj TV „Gradska“ poželio uspjeh – do prvih sljedećih izbora…).

Poslije ovog mentalnog okrepljenja, ugodne i vrlo sugestivne – zdrave i sadržajne građanske manifestacije na skupu kod Lovćenske Slobodarice, pođemo nekolicina poznanika i prijatelja „zrelije dobi“ na uobičajenu kafu. Naravno, i tekući razgovor je bio opušten, najmanje o toliko profanoj i zazornoj, aktuelnoj politici. Toliko je kompletno „zarozano“, da zdravlju treba omogućiti i  mentalne higijene, da slobodno „prodiše“. Posebno nije bilo umjesno komentarisati ili dopunjavati riječi prisutnog Nikšićanina Krivokapića – da li poznaje premijera Krivokapića, i da li su rođaci: „Da, da, hm…, znam ga dobro“. Malo je oborio glavu, pogledao u stranu, i ironično procijedio: „Naš Zdravinja je li, i njegovi singapurćani“…

Poput one davne „babe s lebom“ kod Latas paše na Belvederu, i jedna starija Cetinjanka je grupi policajaca, pošto se razmakla otrovna tmina od „rafalno“ ispaljivanih čaura suzavca (u ranim satima 05. septembra), prišla i rekla: „Sram vas bilo! Da ste došli kao ljudi, i dočekali bismo vas kao ljude. No ste došli ka Vučićevi uličari, da nam zadragavate, da nas trujete i da nam krv pijete!“ Dok premijer „svih građana“, predavač na Srednjoj bogoslovskoj, i samozvani policijski naredbodavac, (i univerzitetski profesor – Univerziteta gđe su srpski popovi i njihovi poslušnici u Upravnim odborima): śutradan je likovao! Uspjeli su sa hirotonijom, tek pošto je on (nezakonito, tj. po navici sve – sebično) počeo da komanduje  policijom. I naredio juriš, u talasima – suzavcem. I gumenim mecima. „Policija je osvijetlila obraz Crne Gore!“, i „ovo će moje komandovanje policijom biti značajno za izučavanje“…  Jadno ga je bilo gledati kako se „sudbina“ sa njim poigrava, dok tako inferiorno i politikanski klapusa o svojim zaslugama.

Čudo božje, kako se ogromna masa tzv. crnogorskih „građana“ povija i „lomi“ pod kompleksom inferiornosti. Iako redovno, usiljenim poispravljanjem galame „višu vrijednost“. Dok se satiru podržavanjem nametnute, i  stihijno prihvaćene provincijalne „niže vrijednosti“. I  društvene, i lične.  Posebno pamtim jednog takvog, ranijeg profesora na Ekonomskom fakultetu u Podgorici. Prilikom zvaničnog obilježavanja Pljevaljske bitke – javno i zvanično je nalupao u tom gradu: - Crna Gora je morala u Pljevaljsku bitku jer je vodila računa da ima otvoren koridor prema Srbiji radi dopremanja hrane, odnosno žita i brašna. Grdnog li autoriteta sa Ekonomskog fakulteta! Nažalost, evo i sa Mašinskog, i Filozofskog… Kao sa poslovičnom „četom Maksimovom“: - Sve crnje, i sve grđe!

Neznanje je nemjerljivo društveno zlo. Pogotovo kad se na njega manipulativno kalemi nevaljalstvo, ili ljepše kazano: sofisticirano plasirane neistine. Sa pratećim zlim namjerama – koje se potom bahato promovišu „snagom“ lažne odvažnosti… Ko malo zna, a primitivno je naheren ka lošim namjerama, lako ga je posokoliti sa još odvratnijim lukavstvom, i  kreceljskom sitničavošću… Stalno nove priče, i  novi lažni dokazi, i u nedogled isprazna zanovijetanja. Po pravilu, sve u cilju većih obmana i daljih zabluda. Što ne biva teško, kad se i Crkva Srbije – na kapitalnoj usluzi – toliko ovozemaljski „razigrala“. Sa TV  kanalima, i sopstvenim radio frekvencijama. Dugoročno i „stvaralački“ se razmeću i brojnom „istraživačkom“ knjižnom i naučnom produkcijom.

Tekuće i dnevno-političko „dovode u red“ na ažurnim novinskim stranicama. Ne zapostavljaju ni crkvenu portu, ni „vjerni narod“: ljeporečenjem „bogougodnog“ praznoslovlja, poplavom slatkorječivosti, crkvenjačkim frazama i ljudskim dubiozama. Sve zbog naroda, o narodu, u narodu, za narod, i po narodu – kao za sve formalno glavnoj roli ove tmurne savremenosti. Konačno, sve za ukupno jaču vlast; i veća društvena moć. Ka moći novca: što brže, i što više. Kao trajnog, što snažnijeg i neprikosnovenog cilja. O tom poplavnom izigravanju humanosti, i kompromitovanju istine, i ugrožavanju stvarnosti, demokratije, naroda – bezuspješno ukazuju mnogi. Suštinski, razborito, zdravo razumski! Mahom uzaludno, dok se jednog dana istina iznenada „sama“ ne nametne. Najčešće spontano i pouzdano, ali i okašnjelo.

Premijer Krivokapić je na početku mandata promovisao Crnu Goru – kao Luksemburg! Ministar mu Spaić (ekspert doveden iz Singapura) – kao Singapur! Već uvježbano, ta „vesela“ populistička družina – „kači“ se gđe prije stigne: na TV stanicama, po društvenim mrežama, ostalim javnim medijima… Da „čuvaju izbornu volju poštovanih građana“, sa raznim grupama takođe „poštovanih građana“ optužuju, i brane se po ulicama. „Da se sačuva kontinuitet velikih tekovina“, pritvrđuje jedan od „eksperata“, ministar Milatović. Iz svog crkvenog, kulturnog, obrazovnog, političkog, naučnog i sportskog muloza, g-đa V. Bratić, takođe Krivokapićev ravnogorski „ekspert“ je nedavno osula „paljbu“, pljuskom.

Kako je śutradan dato izviješće iz njenog četvorosobnog kabineta: „Jezikom slobode“. Odnosno šizoidno „šubaraški“ po nacionalnim manjinama. I o gđi D. Vuksanović-Stanković isto. Prema svima koji bi htjeli da „barnu“ u srpsko jedinstvo VJERA-CRKVA-POLITIKA, u Krivokapićevih 12 apostola. Kao da su im mecena iz Beograda, i vodič iz Banja Luke bili previše podigli moskovski  nišan…  („Digli nos, kao da im je govno za pojasem“, čuje se iz većinskog dijela naroda, koji nijesu „poštovani građani“ za pristalice Crkve Srbije).    

Alal vjera, za ono naško tipično cetinjsko i crnogorsko: „Vidimo se na Cetinje!“ Traje dugo, i spontano: tako se i dogodio septembar prošle godine. Biva to uobičejano, često, i kad nije bilo ovakvih nesojluka i nedaća istorije. Da se „vidimo“, da se malo družimo. Da intuitivno provjerimo i povjerimo naše pojedinačno i društveno. Da ośedočimo naše nade, i pritvrdimo se dužnostima kad zatreba. Da se jednostavno, ponekad – i što češće obnovimo, ozarimo prijateljstvom i crnogorskom srdačnošću.

„Vidimo se na Cetinje“! U naš spontani centar istorijski, kulturni, jezički, književni, građanski, domovinski. Kao god i sa svima ostalima: I sa onim naravno pravim, izvornim, istorijskim, genetskim, „iz muda“ Srbima. Pa makar se sa nama zbog toga i ne slagali oni ostali, oni danas dominantni, politički, kijamet Srbi. Koji su promajno nahvatani, i vjerskim vjetrenjačama politički „akumulirani“ po Balkanu. Pa makar se to – tj. za Cetinje, pa ako treba možda i Belveder – opet „čulo do Moskve“: kako nas je okrivila i krivotvorila (čak!) i Ruska crkva. „Cetinjske proteste i Belvederski događaj organizovao Milo Đukanović!“. A premijer Zdravko „brzanac“ opet se spotakao o sopstvenu izjavu – da je Belveder… bio „državni udar“. Zatim, kao da ga je nešto naknadno zamantalo (poslije petnaest dana) – nabrojio 15 povrijeđenih policajaca! A oni svi, naravno, zdravi i veseli majci. Uprkos tome ko im je komandovao.

Zadnjih decenija, društveni ambijent na Balkanu je na nivou lidera – vodećih partijskih, političkih, državnih. Uglavnom, što i javno i tajno (i podzemno i nadzemno) ideološki truju narod, i njegov životni prostor. Od loših, lako dođu još lošiji. Koliko je zbog Cetinjskih protesta i Belvederskih barikada medijski, i stručno, „naučno“, i personalno, i politički – ideološki  trabunjala srpska čaršija i zvanična Srbija, u stilu: „Cetinjska kontaminacija od montenegrinskih huligana i uličara. Milo i montenegrini…, komite, huligani i kojekakva nazovi Crnogorska pravoslavna crkva“ (tipična medijska bulaznija nekog dr Ristića, a identično krmaukne i sijaset sličnih Rakovića, Antića, Bokana…).

Koliko je surova sudbina naroda, odnosno duha narodnog u takvoj grotesknoj gomili, same govore i ovakve vanzemaljske idiotarije srpske, na pr.: Milo Đukanović svojevremeno doveo Vučića na vlast, a sad hoće da ga „aterira“. Tj. sprema atentat preko kavačkog „kartel bosa“ Radoja Zvicera. A taj Zvicer, je po logici srpske čaršije „kao naručen“ da se sveti. Zbog planetarno monstruoznog zločina srpske žandarmerije nad petočlanom porodicom (đeca i žene) komite Petra Zvicera; Cuce, Cetinje 1925. godine). Odmah, naravno, reaguju i pouzdani mentalni  i politički autoriteti iz Srbije, koji kažu: - Ovo bi vrlo lako moglo da bude samo još jedno zvanično doziranje manične „patriotske“ obmane. Pred za Vučića presudne izbore u aprilu…

- Premnogo dodatne „pomame“ za narod. Po nekim aktuelnim istraživanjima, „populus“  je oko 95% vjerski i politički izremećen, društveno destruiran. Kako i ne bi kad ga najviše mute oni koji bi  politički da trguju, da trampe – puneći svoje lezilebovićke vazda prazne torbe. Koji nemaju ništa kvalifikovano i kulturno, u svojoj navalentnoj „programskoj“ ponudi. Naročito prednjače tuđevečernjaci, čija je „duga“ na nebu „sjajnija“… Koketni, umišljeni, navalentni novi glavarski „soj“ – iz mutnih i nikad izvjesnih stranačkih varijanti.  Kojima je najvažnije da su što više u javnosti, na sceni, u medijima. Da (kao utegnute starlete) ostave što „jači“ utisak. Na drugoj strani, nominalno najbolje kotirani intelektualci (po panjegama, odnosno ložama akademija nauka) većinski zauzeli pozu ostvarenih „diva“. Oholi i sami sebi „dovoljni“, kao da ne trepću, čekaju vječnost.

Lako bi moglo da se desi da crnogorska javnost nikad ne sazna ko je (i zašto) nudio Dritanu Abazoviću 20 miliona eura da ga potkupi, te „da ga nagrdi“… I Zdravko Krivokapić je ostao pošten, i njemu je (formacijski) nuđeno više: 21. milion da prevjeri. I njega da nagrdi… Da smo u nekoj ozbiljnoj i odgovornoj država, da smo makar i u onoj našoj bivšoj „Hej Sloveni“ – ne bi se toliko ovi teatralni „podizvođači radova“ razmetali  sa svojim poštenjem, i sa svojim personalnim i „patriotskim“ kapacitetima.

Razum je čisto „nebo“, a ne skrivanje ispod tuđeg ideološkog i političkog „kišobrana“, kao  naša „dekoncentrisana“ (još uvijek) tekuća vlast. Često se, i uzaludno potencira da ostajemo bez stvarnih ljudi, oslobođenih umnih i principijelnih ličnosti. U korist klovnovskog kloniranja klero-nacionalnoga – u interesu plagiranja života, i simuliranja ukupne stvarnosti i  duhovnosti.  Zaključno sa posebno odvratnim medijskim lažovima, i naučnim haramijama. Koji svoje većinske aktivnosti svode na – treniranje zombija.

…Umjesto da se primarno poštuje kulturološka izvornost, kao suština stvaralačka (karakterna) – kojom se (prije svega) na svom jeziku misli… Te da nam se u tom kontekstu i toponomastički pokazuje put „kretanja“ predaka, a etimologija riječi (i tuđica) – da sugeriše povijest o kontaktima: jedan od nekad mi ugodnih poznanika – „bogojavljenski“ proklizao. Između ostaloga, preporučujući se sa nekom svojom jalovom teoremom: - Nije pripadnost pisca otac, majka, zavičaj – već jezik na kojem je pisao… (Zaludu, on je ranije neke stvari dobro pisao na jeziku oca i zavičaja. Čast njegovoj majci, ne znam odakle je bila: mada se sopstveni jezik „maternji“ ne određuje po majci / roditelju, nego po : Majci Domovini). Sada se udivljuje i udubljuje taj moj bivši poznanik – „vekovnim dubinama srpskog jezika“… Ignoriše čak i ogromni trud, i stvaralačke muke hromog Vuka – koji se napatio po Balkanu „istražujući“ i „prikupljajući“ jer, između ostaloga, vajkao se Karadžić: „Srbi imaju svoja pismena (slova) evo hiljadu godina, a još uvijek nemaju svoga jezika“!?

Nije svako podneblje i podnebesje isto i identično – za karakternog stvaraoca. Podneblje i podnebesje  crnogorske Krnje Jele, i beogradske Krnjače biće da se nešto razlikuju? Recimo, iskreno mi je žao zbog toga Mira… Talentovan  pisac, i zapažen kulturni poslenik djelatnosti u kojoj je proveo radni vijek. Sad u(o)glavio u društvu sa „mediteranskim Srbinom“, vječitim površnim i jevtinim improvizatorom, dr S. Jelušićem. I taj akademik, bogme (ali CANU). I tako dalje, došlo i do okorelog barda velikosrpskog šešeljanja  po Crnoj Gori, dr R. Marojevića. Pa piscem „…o drugoj strani bića“ – o „obrazu“ bez lica.

O još jednom para mistiku o Nemanjićima i sv. Savi, Mićoviću, Tunguzoviću.  Ambicioznom papazjanijom prevara iz korporativne srpske izdaje Crne Gore – u maligno pustopolje kulturnog prostora Srba… Svodeći Njegoša (i „tamu“ Crne Gore!) na mediokritetsku kategoriju para političko pravoslavnu! Tunguzovićke mu „Luče u tami Crne Gore“? Teorijski i praktično, bez vrijednosnog utemeljenja.

Uporno glumeći intelektualna mudrovanja, i samodopadljivo frazirajući, i gomilajući svoje „filozofske“ zaumnosti. Uglavnom u duhu kulturološke strategije iz projektne Memorandumske špilje: dokumenata iz 1986. i 2011. godine. Zbog toga je dobio državnu nagradu Crne Gore: „Miroslavljevo jevanđelje“! Crna Gora definisala ovu nagradu kao svoju, državnu. Iako joj je Srbija davno plijenila i odvukla „Miroslavljeno jevanđelje“ u bisage svoje nacionalne kulture? A ono je zaludu nastalo u Crnoj Gori, i rukopisano zetskom redakcijom. I tema mu je uopšteno vjerska, kanonska? Neprolazna, stalna jurnjava ludog i zbunjenog …  

Ne mogu a da ne podśetim i na neki Odbor za proučavanje jezika i dela Njegoševa (Matice srpske), čiji sastav su činili: pomenuti Miro „Krnjojelac“, mitropolit Amfilohije Radović, poznati Bokovljanin, beogradski prof. Lompar, akademik Ivanović… Sigurno nijesu počeli „istraživanja“ sa onim beogradskim izdanjem „Gorskog vijenca“ iz 1925. godine. Kojom prilikom je za srpsku klijentelu „Gorski vijenac“ preinačen u formi pripovijetke. Pošteno prilagođen srpskom jeziku, srpskoj tradiciji, srpskom mentalitetu. Odnosno srpskom ne poznavanju, i ne razumijevanju Crne Gore. I „Gorskog vijenca“ kao njenog karakternog ogledala. Uprkos tome, i dalje mnogi bulazne neizlječivo: „Gusle su kolijevka srpstva“!  Jednako kao što je za hohštaplerske etno-biznismene „Njegoš najveći srpski pesnik“.

Čini mi se da je bilo vrijeme S. Miloševića, pa jedan od pomenutih „osvanuo“ na nekom povećem spisku (podrške) – poznatih Srba, kulturnih i javnih radnika… Bio mi je, već sam pomenuo, drag poznanik, profesionalni kolega. Pitam ga iznenađeno – kako mu se to desilo da se nađe na tom spisku? Očekujući da će reći – da nije znao, da su ga upisali bez njegova znanja, i slično: - Lako je u Crnoj Gori biti Crnogorac, ovamo to trenutno stvara mnogo problema…

Nijesam očekivao takav odgovor, iako je to (tada) bila istina. Sada je i u Crnoj Gori podjednako „komplikovano“ biti Crnogorac. Po popisu iz 1971. godine, Crnogoraca u Srbiji je bilo 125.260. Danas ih treba gotovo „svijećom tražiti“? Ipak, nije lijepo: mnoge istrijebi  „prva slana“! No, u Crnoj Gori je mnogo gore: Beograd jedne prisiljava, druge izdašno plaća, treće vodaju kao na uzici… Uzbujali demokratski pervertiti. Po „izbornoj volji građana“: „Tako su govorili naši preci“, i tvrdili „srpska stanovišta“ po sadašnjoj  Crnoj Gori? Došlo se do faze programski sirovog bahaćenja, i „junačkog“ podvriskivanja gomile… Međutim, po najpopularnijem srpskom priručniku, „Prosvjetinoj“ enciklopediji, Beograd 1968/69., Srbi nijesu značajnije bili prisutni u Crnoj Gori.

Gotovo da ih i nema. Zatim, po popisu iz 1971. godine Srba ima 39.512. Približno kao Albanaca, a duplo manje nego Muslimana. Hrvata je tada bilo 9.192. Danas ih (zbog čestih šubaraških „incidenata“) jedva ima – u odnosu na vazda „ugrožene Srbe“. Koji su jedinstveno narasli, na preko  30%!?

Zahvaljujući patološkom invazionizmu „ugroženih Srba“, u Crnoj Gori je odavno malo normalnoga. Crkva Srbije se ranije opasno brecala, kao zla maćeha, na bilo kakav pomen njenog registrovanja, ili vezivanja ugovorom sa Crnom Gorom. - Oni su domicilni, svetosavski, evo 800 godina! Oni su stvarali i stvorili Crnu Goru… Sada kombinuju sa nekom drukčijom „vrijednosnom“ pozadinom, pa uslužni premijer (u odlasku) Krivokapić ponudi na potpisivanje državni „Temeljni ugovor sa Crkvom Srbije“ – bez ikakvog pravnog i institucionalnog utemeljenja. Dan-dva prije nego mu je Vlada oborena.

Identično tome, i popis stanovništa u Crnoj Gori, koji predstoji i za kojim vapi „srpsko stanovište“ – nije statistička rabota. Već ideološko i političko, i materijalno srpsko „nacionalno“ namamljivanje pravoslavnog potencijala Crne Gore!  Još jedan takav „kapitalno“ sramni  dodatak u prilogu opet pripremio „naš Zdravinja“, dan prije nego  mu je izglasano nepovjerenje. Inokosnik ružni, mimo zakonskih ingerencija, vrzimački promivisao Odluku o promijeni kriterijuma za sticanje crnogorskog državljanstva? Koja nosi mogućnost brzog, pobočnog prihvatanja velikog broja brzopoteznih novih crnogorskih glasača.

Naravno, prije svega iz Srbije, Republike srpske, BiH. Zašto da ne i to, po sličnom principu, kad mu je skoro pola Vlade (i članova njihovih porodica) – „na vrat na nos“ dobilo „počasno državljanstvo“ Crne Gore? Kao „kapitalno“ značajni pojedinci – stručno, naučno, kulturno, sportski, politički… Na pr. „kapitalna državljanka“ Crne Gore je Vesna Bratić?! Da je odgovorne države, prioritetno bi se morala veoma kritički pozabaviti ko nam i kako vaspitava i obrazuje mlade naraštaje: iz kojeg kulturološkog habitusa! Situacija je takva – da se i najveći ateisti u čudu počnu krstiti.

Recimo, što čini taj okoreli anti crnogorski „vjernik“, dojučerašnji komunista? Taj isti „državnik“, premijer Krivokapić (zadnji dan prije pada Vlade) pripetljao, tj. upisao u platni spisak još jednu imaginarnu „savjetnicu“. Koja će blanko (zakonski) dobijati iz državne kase po 1.500 eura mjesečno. Godinu dana: „radio, ne radio – svira ti radio“, po nekom zakonu o (inače) besprizorno povlašćenom statusu javnih funkcionera. Dok je među „poštovanim građama“ Crne Gore 24% nezaposlenih, i mnogo, mnogo više onih koji su na stalnom izgladnjivanju sa svojom mjesečnom „crkavicom“.

(Nastavlja se) 

Prethodne djelove pročitajte na sljedećim linkovima: